Kad je benkovački festival “Nosi se” završio prije vremena, shvatili smo da je Hrvatska još uvijek mjesto gdje se sloboda izražavanja mjeri metrom. Preciznije, s točno 30 metara na manje od koliko se prosvjednici – hrvatski branitelji iz benkovačkog kraja koje su neki sarkastično, u svjetlu tamošnjih okolnosti, nazvali zabraniteljima – ne smiju primaknuti organizatorici festivala Meliti Vrsaljko.
Festival je, za možebitno neupućene, prekinut zbog „sigurnosnih razloga“. Čitaj; jer su neki došli dokazati da kultura i dalje može biti prijetnja nacionalnoj sigurnosti. Jer, zaboga, gdje bismo došli kad bi ljudi slobodno pjevali, pisali, glumili… Možda bi još počeli i misliti?!
Na meti se tako našla i sama organizatorica, inače kolegica novinarka, koja je, zamislite, Benkovcu poželjela ponuditi drugačiji sadržaj. Doživjela je i verbalne i fizičke napade!
I onda – zaplet. Na scenu stupa stanovita Emili, kći vođe prosvjednika Nediljka Gende. Na Facebooku udara po festivalu: „Jugonostalgija!“. Sve bi to prošlo kao još jedan copy/paste status iz škrinjice domoljubnih parola da Emili – ne zarađuje pjevanjem cajki!?
Da, dobro ste pročitali. Cajki. Omiljena pjevačica? Ceca. Udovica onog Arkana, ratnog zločinca koji je u Hrvatskoj ostavio krvave tragove. Emili njezine pjesme pjeva na tečnoj ekavici. Ali, nema problema… Jugonostalgičari su, naravno, neki drugi.
Emili dodaje i to kako ju je otac učio da nikoga ne mrzi. No, čini se da je to gradivo propustio primijeniti na sebe. Jer, ne daje slobodu govora, mišljenja i izbora. I dok, kako kaže, „cijela Hrvatska sluša cajke“ (osim onog jednog kojeg osobno poznajem), Genda traži neprijatelje među kazalištarcima, glazbenicima i njihovom publikom.
I tu se ja pogubim. Ako je jugonostalgija kada slušaš Balaševića, a patriotski čin kada na sav glas pjevaš Cecine cajke, gdje se onda povlači granica? Ako sloboda govora vrijedi samo za one koji viču “zabranite”, a ne i za one koji kažu “nosi se”, što smo onda mi postali? I, molim vas, kako je moguće da festival kulture završi zabranom prilaska, a dernek s cajkama prolazi kao rodoljublje? Pardon, domoljublje? Zašto mi ništa ovdje nije jasno? Što nije u redu sa mnom? Doktore, jesam li normalan?
Zamišljam, za kraj, scenu; kolegica Vrsaljko na festivalu uzima mikrofon, stupa na pozornicu i počinje pjevati „Lepi grome moj…“, a ja – iz čistog opreza – navlačim pancirku.