PIŠE: Ante JUKIĆ
Teško je reći nešto o ovim danima u mjestima Općine Nuštar, a da već nije rečeno. I dobro što je tako, to je jamac da se ti dani nikad neće zaboraviti. Onima koji su sve to prošli i preživjeli nije potreban nikakav podsjetnik, no puno ih je među nama kojima je to tek crtica iz povijesti. Često nismo ni svjesni koliko je vremena prošlo, danas gledamo srednjoškolce kojima se možda ni roditelji ne sjećaju te tužne jeseni 1991. godine. Cerić i Marinci su okupirani, Nuštar su doslovno minute i metri dijelili od iste sudbine, ali jedno je zajedničko ovim susjednim selima – niti jedno nije osvojeno. Već tad bilo je jasno kako paradržava uspostavljena na ovim prostorima nema budućnost, kako je samo pitanje vremena kad će ova tri sela postati dio samostalne i neovisne Hrvatske.
Prije Domovinskog rata mještani današnje Općine Nuštar živjeli su kao pravi susjedi. Vezale su ih rodbinske niti, brakovi i prijateljstva, znali su si međusobno pomagati, ali i svađati, provocirati, ponekad i šakama objasniti nešto jedni drugima. Stariji se sigurno sjećaju rezanja golova uoči nogometnih derbija i podvala bez kojih gotovo niti jedan kirvaj nije mogao proći. Bio je to uobičajeni život sa svim svojim čarima, veselim i žalosnim trenucima, lijepim stvarima i problemima…
Onda, kad je počeo rat, svi ti problemi odjednom su postali tako mali i beznačajni, važno je bilo samo preživjeti i obraniti svoje selo, na koji god način. U tim trenucima svima je kroz glavu vjerojatno prolazilo samo jedno: „Bože, daj da sve ovo završi, vrati nam one stare probleme. Bit ćemo bolji, nego što smo bili, čak i s tim Nuštarcima/Cerićancima ćemo skladno živjeti. Ako treba, neka im pobjeda u svakom derbiju, samo nam daj ovo preživjeti“.
I zaista, kad su rat i okupacija završili, kad smo konačno postali svoji na svome, jedno vrijeme tako je i bilo. Živjelo se u ovom dijelu Lijepe naše u zahvalnosti zbog toliko željene i krvlju stečene slobode. Ali, kako to obično biva, čim teški trenuci postanu dio dalje prošlosti, čovjek će pomalo vraća na staro, skrušenost i poniznost često ustupe mjesto oholosti, zavisti i pakosti. Sreća se traži u bacanju klipova susjedu pod noge i smrti njegove krave. Žalosno je to, žalosno je gledati kako ljudi koji su te 1991. zajednički gledali kroz nišan, sad na njemu imaju jedni druge. Nuštarci Cerićance, Cerićanci Nuštarce, a često i žitelji istog sela svog prvog susjeda, čak i rođaka.
Nitko ne očekuje život iz bajke bez imalo problema, trzavica i tenzija, u kojem će svi isto misliti. Takvog sklada nema ni u najuzornijim obiteljima. Bilo bi, ruku na srce, pomalo i dosadno da je tako. Nema ništa loše u suprotstavljanju mišljenja, u različitim pogledima na svakodnevicu i stvari koje čine život seoskih sredina. Treba se ponekad i posvađati, sve je to normalno, to je zapravo često i potrebno kako bi se donijele prave odluke i unaprijedilo Općinu. No, zle krvi, pakosti i jala ne bi trebalo biti. Pa valjda bi boljitak Općine trebao biti svima u interesu, za taj štap svi bi se trebali uhvatiti. Nikad neću shvatiti ljude koji su toliko puni ogorčenosti i netrpeljivosti prema nekome, da uživaju u njegovom neuspjehu, čak i ako taj neuspjeh pogađa njih same. Takav mentalni sklop, taj jal nikako mi ne ide u glavu. Lijepo su to Dukati otpjevali u svom poznatom hitu.
Ne bih htio biti patetičan, jer previše je patetike u današnjim vremenima, ali ovo je takva tema da jednostavno moram malo biti takav. Nuštar, Cerić i Marinci imaju Bogom dane uvjete za jedan lijepi život u kojem ničega neće nedostajati. Pogotovo ne onoga zbog čega ljudi napuštaju svoju djedovinu i sreću traže drugdje. Da bi se to ostvarilo, nije potrebno ništa posebno, ništa povijesno. To je učinjeno prije 33 godine. Danas je potreban tek mali angažman i doprinos svakog pojedinca, zajedništvo u stvarima koje su u interesu svima. Poslije toga može se baviti i onim popratnim folklorom koji život uz susjeda čine zanimljivim. Ako je teško natjerati se na takvu žrtvu, treba uvijek imati na umu da su mnogi dali svoj život kako bi Općina Nuštar danas uopće postojala. Ti znani i neznani heroji barem su taj mali znak zahvalnosti zaslužili.