PIŠE: Mladen KEVO
Da bih vam izložio Priču o Banetu, prije tog moram vam iznijeti na svjetlo dana Priču o Damiru. Znate onu poznatu kad su Muju pitali je li čitao `Na Drini ćupriju`? A on se gotovo uvrijedio na jedno takvo za njega `provokativno` pitanje te uzvratio: `Šta čito – Hodo po njoj`?! E tako ću ja vama izložiti jednu Priču, Priču o Damiru. A na vaše pitanje: `Otkud znamo da je istinita?`, odgovaram vam: Znam, jer sam s tim čovjekom tamo proveo godinu dana. Dakle, nema ni najmanje sumnjice u njezinu istinitost.
Damir je Zagrepčanin, iz Dubrave, bio je moj cimer u Valturi prije 15 godina. Damiru se dogodilo ovo; kao mlad čovjek, tek zaručen, s mora se vraćao autom s najboljim prijateljem. Vozili su starom cestom i negdje na tim bezbrojnim krivinama na njoj, kod Bosiljeva na tren je zaspao. Bilo je dovoljno… Za tragediju. U prometnoj nesreći on je ostao živ, a njegov najbolji prijatelj, kao suvozač je od zadobivenih ozljeda – na mjestu poginuo. Na Sudu Damir dobiva `godinu zatvora – uvjetno s rokom kušnje od tri godine`.
Nitko se od najbližih od poginulog prijatelja ne žali. Nitko nema prigovor da je presuda `preblaga`; naprotiv svi oni Damiru iskazuju potporu i tješe ga jer jednostavno: `to se događa, dogodilo se najgore, svakom se može dogoditi, smrt najboljeg prijatelja mu je već preteška kazna…`. No, Damir ima problem. Ne osjeća se dobro. Ne može spavati. Ne može jesti. Ne može se na poslu koncentrirati na posao. Postaje razdražljiv i verbalno agresivan. Zaručnica i svi oko njega u dubokoj su brizi za njegovo stanje.
Pokušavaju mu pomoći, ali su nemoćni. Odlazi po stručnu psihološku pomoć. Prvo kod psihologa, a onda i kod psihijatra. Ni njihovi savjeti ni terapije ne daju rezultat. Eh, ali onda stupa na scenu jedan pametni Župnik. Čuvši od njega na Ispovijedi što ga razdire i progoni, Župnik mu daje savjet koji će ga vratiti u život i normalu. Kroz rešetkice Ispovjedaonice Župnik mu kaže: `Vi imate snažnu Savjest, iako to niste htjeli to što se desilo proizvodi u vama neugasiv i neizbrisiv osjećaj krivnje zbog smrti vašeg prijatelja.
To vas neće prestati progoniti i imate samo jedan način da se toga riješite. Zatražite od suda da tih godinu dana izdržavate zatvorsku kaznu i tako ćete imati osjećaj koji vam je nužan da ste okajali svoj grijeh`. Uz priloženo mišljenje psihijatra o njegovom stanju preko odvjetnika to je zatražio; odslužio godinu i oporavio se. Da bi se mogli shvatiti razmjeri `supermoći Super Marija` mora se razumjeti razmjere moralnosti jednog običnog Damira. To je apsolutno vjerodostojna priča s vidljivo pravednim krajem.
No, ne vrijede takve priče za sve ljude. One vrijede samo za ponizne pobožne Katolike, poput Damira, koji su u Crkvi na Misi skrušeno u zadnjim redovima. Za one druge, za one `bahatlije` u Prvim redovima i klupama svih hrvatskih Crkvi, ova razina Moralnosti – jednostavno, ne vrijedi. Njima se ni u bunilu ne bi mogla dogoditi grižnja savjesti, a pogotovo ne da oni sami zatraže da im se uvjetna kazna pretvori u zatvorsku i da ju izdržavaju. I tu dolazimo do one: `A, što je pjesnik zapravo želio reći`? Ovo!
E, zato, jer on nije iz zadnjih redova nego je iz tih Prvih redova zato je Priča o Banetu sasvim drugačija od Priče o Damiru. Nesreća u kojoj je smrtno stradao 40-godišnji Goran Šarić iz Privlake se dogodila 11. studenog 2023. godine u blizini Vinkovaca. Optužnica protiv izazivača nesreće podignuta je u travnju 2024. godine. Potvrđena je u studenom 2024. godine. U utorak, 4. ožujka 2025. je na Općinskom sudu u Vinkovcima trebalo započeti suđenje Mariju Banožiću. Bivšem ministru obrane.
U istoj ovoj Županiji, u istim ovim sudovima, nagledali smo se Istraga i `Istraga` te Suđenja i `Suđenja`. Postojala su suđenja npr. Jovi Cici i skupini optuženoj za ratne zločine u kojima je jutro prije početka suđenja `gospodin ratni zločinac` – kao da se radi o prolasku onih pomičnih vratašca na ulasku u Supermarket, prošao granični prijelaz Bajakovo pri čemu su svi suci, svi obavještajci, svi policajci i svi carinici spavali debelim zimskom snom. Kao da ide na vašar u Šid po kožne natikače odlepršao je zauvijek!
Postoje i istražna ročišta koja se najavljuju u svim lokalnim medijima, šalju se pozivi svim redakcijama, dovlače se fotoreporteri s drugog kraja države da bi ga se slikalo kako ga u lisicama sprovode u istražni zatvor. No, postoje i Istražna ročišta za Super Marija. Održavaju se u potpunoj tajnosti, u Policijskoj upravi prestaju se izdavati osobne i putovnice, zatvaraju se šalteri, djelatnike se šalje na izvanrednu pauzu a osumnjičenika, kao da se radi o štićenoj osobi najviše kategorije, osiguranje – dovodi liftom.
I kad je pod silnim, silnim pritiskom cjelokupne nacionalne javnosti, nakon pola godine, napokon podignuta Optužnica u predmetu koji je bio toliko kristalno jasan da se mogla podići nakon 48 sati, kad je još punih sedam mjeseci trebalo za potvrditi Optužnicu jer veliki je to posao napisati u sudskoj pisarnici dvije riječi `Potvrđujemo Optužnicu`, kad je još nepuna četiri mjeseca trebalo za započeti suđenje k’o za vraga sutkinja se razboljela`. Da nisu simptomi bolesti povezani s pozivom s visoke pravosudne adrese?
Ma, nisu. Pa gdje bi to u nas bilo moguće… Ali, znat ćemo vrlo nepobitno kakve je prirode bolest koja je zadesila gospođu Sutkinju: je li prolazna ili akutna, jesu li simptomi intervencijske ili zdravstvene prirode. Znat ćemo po tome hoće li suđenje početi i koliko će se sudskih ročišta održati u naredna četiri mjeseca, do početka Lokalnih izbora. Ili će se, nakon nje, razboljeti i optuženik, pa će mu odvjetnik uganuti zglob u vožnji električnim romobilom, pa će u Sud biti anonimna dojava o podmetnutoj eksplozivnoj napravi…
Znate već sve te jeftine i prozirne pravosudne fore koje kod nas savršeno funkcioniraju, ali ne za sve kojima se sudi, nego samo za one `Iz prvih redova`. Prije dolaska Ivana Turudića na čelo DORH-a nepovjerenje u nacionalno pravosuđe imalo je 94% građana. Nakon njegovih vratolomija oko Dabre sad je to nepovjerenje negdje na 98%. Prije suđenja loli Županu, bivšoj ministrici i bivšem ministru nepovjerenje u pravosuđe u Vukovarsko-srijemskoj županiji bilo je na bar 1% iznad hrvatskog prosjeka. Sad? Pogodite.
Što nam uopće preostaje? Balašević, i: `Još u školi je ručicu dizao vješto, i već se znalo da postaće nešto, o već se znalo da postaće neko, ko Bog mi smo rasli u šarenom kraljevstvu igre on je imao drugi pedigre, mali Bane je bio daleko od tog. I često se pitala moja mati o, čedo moje, samo da mi je znati, šta će to sa tobom biti, da l’ ćeš ikad biti i ti. Kao Bane, dobri sin, tih i miran, čist i fin, kao Bane, vaspitan i solidan i koristan. Kao Bane, vrijedni mrav, poslušan i učtiv sav, kao Bane, odmjeren i usmjeren i provjeren…`.
P.S.` Gledajte, ali ovdje postoji samo jedna stvar koja je za vas opasna – poezija…`: Pablo Neruda, vojnicima Pinočeovog režima, koji su mu došli pretresti kuću… Ne razumijete? Ma, naravno da razumijete. I mene i Nerudu…
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.