PIŠE: Mladen KEVO
Iskreno mi recite sljedeće; jeste li ikad razmišljali o tome: `Koja je stvarna svrha države?`. OVE NAŠE! Dakle, kad se iziđe iz svih tih ideoloških floskula nove vladajuće Partije, tipa: `Od stoljeća sedmog, Ostvarenje trinaest stoljetnog sna, Oltar domovine, Križni put, Žrtva hrvatskih branitelja, Jedina i vječna nam, Svoji na svome, Ispunili smo sve strateške ciljeve, Članstvo u OECD je posljednji…bla,bla,bla`. Izvan toga, Država je tu, naša država, nakon 35 godina odricanja za nju – što to mi imamo od nje?
Je li Hrvatska Hrvatima ono biblijsko `Zlatno tele` kojemu se kleči i klanja; kao vrhunaravnoj božanskoj tvorevini njoj se i dalje podnose žrtve na žrtveniku domoljublja, na karnevalskim lomačama spaljuju se svi koji drugačije misle, pri čemu je najveći smrtni grijeh uopće se usuditi misliti, govoriti i djelovati tako da odbijamo biti poslušne biračke i porezne ovčice. Za `šišanje` za koricu kruha, koju npr. dobacuje za stotine tisuća umirovljenika s mirovinama do 300 eura – kleknuti ponizno i reći: `Hvala, Hrvatska`.
Država ima funkciju, te ustavnu i zakonsku obvezu SVIM svojim građanima osigurati mir i sigurnost, političku i društvenu ravnopravnost, pravnu jednakost, podjednaku dostupnost javnim položajima, priuštivu institucionalnu skrb za predškolsku djecu, osnovno školsko, srednjoškolsko i visoko obrazovanje, zdravstvenu skrb, smještaj za stare i nemoćne. Građani državi iskazuju Lojalnost i Plaćaju poreze, Ona ih štiti i brine o njima. Ali, koji je smisao svega toga? Samo jedan! Ljudska Potraga Za Srećom.
A, `kako se mjeri sreća`? Ovako. Da bi se odredio poredak, Gallupova svjetska anketa traži od ispitanika u 147 zemalja da ocijene svoj život na ljestvici od 0 do 10, gdje 10 predstavlja najbolji mogući život, a 0 najgori. Istraživači zatim analiziraju šest faktora kako bi objasnili razlike među zemljama: BDP po stanovniku, očekivani životni vijek, velikodušnost te percepciju slobode i korupcije. Poredak se temelji na trogodišnjem prosjeku, čime se ublažavaju nagle promjene uzrokovane izvanrednim događajima.
Prema tom izvješću, koje je objavio Centar za istraživanje dobrobiti Sveučilišta u Oxfordu, Finska je i devetu godinu zaredom proglašena najsretnijom zemljom na svijetu, a slijede je Island i Danska. To je bilo za očekivati, jer Skandinavija je `vrh vrhova`. Ali, što u istom istraživanju koje je proveo respektabilni Gallupov institut na četvrtom mjestu radi Kostarika? Što radi Kosovo na izrazito visokom šesnaestom mjestu? Slovenija je osamnaesta. Srbija je trideseta. Bosna i Hercegovina četrdesetsedma?
Pa, čekaj, a gdje je jedina i vječna nam, samostalna i suverena, svoji na svome – Lijepa naša? Evo je, zabetonirane znate na kojem mjestu? Na 70.! I ne, nažalost nije greška. Prema globalnom istraživanju o Indexu ljudske sreće Hrvatska je na SEDAMDESETOM mjestu, 66 mjesta iza Kostarike, 54 mjesta ispod Kosova, 52 iza Slovenije, 40 mjesta ispod Srbije, 33 mjesta iza Bosne i Hercegovine! BBB kažu: `A kaj ćemo sad`? Maca popapala jezik… Ali mi, znate, to mora da je neka pogreška, sigurno nam podmeću…
Nitko vam/nam ništa ne podmeće. Podmeće vam se samo s ove strane s koje vam ispiru i mozak i srce i dušu – kako je sve divno i krasno, pod kontrolom, te upravo onako kako treba biti. Hrvati se dijele na tri osnovna staleža: One koji jako puno ili gotovo sve imaju, ali su nesretni jer nemaju još. One koji sve to nemaju, pa su nesretni jer sve to nemaju. I One koji su mudro shvatili kako im je život prevrijedan za sudjelovanje u Utrci grabežnog ludila. Prvih je 1 %, Drugih je 98 %, Trećih je 1 %. Ja sam u trećima.
Malo o Prvima, jer oni su razlog što je Drugih, a Drugi bi trebali biti onaj Srednji sloj na kojem počiva svako stabilno Društvo, Prvi su razlog što je među Drugih 98 % Srednji sloj možda Petina, a četiri petine njih/vas se peglanjem kartica, minusima, dugoročnim i nenamjenskim kreditima i sličnim financijskim akrobacijama grčevito nastoji održati iznad površine i prema okolini (jer u nas je to epohalno važno, ne kako nam je – nego kako susjeda zavarati da nam je odlično) prema okolini ostaviti dojam da je sve OK.
Crnogorca Milovana Đilasa, jednog od najbližih suradnika Josipa Broza, zvali su `Crveni princ`. Bio je asket, svemoćan i bio je intelektualac. Kad se analizom u dnevnim novinama tadašnje Jugoslavije, a potom 1957. i posebnom knjigom `Nova Klasa` oglasio o tom novom sloju povlašteno nedodirljivih – snašla ga je kletva `Piši, piši i Đilas je piso`. Smijenjen, stigmatiziran, odbačen, izoliran, izopćen. Ali, Đilas je i u evropskoj i u svjetskoj javnosti ostao upamćen kao – čovjek iz sustava koji je razobličio sustav.
I meni neki `proriču` Đilasovu sudbinu jer i ja `razobličujem sustav`, ali sam svojom željom i voljom već `odigrao toliko utakmica` – da mi `završni umjetnički dojam` – više nije na listi prioriteta. Zanima me PUNO BOLJE OD OVOGA i zanima me da se realizira. Dakle, DA! Kao nekad u SFRJ i u Hrvatskoj stasala je i formirana je Nova Oligarhija. To međutim više nije samo `Nova Klasa`. Prema svim strukturalnim obilježjima to je Nova Kasta. Hrvatska Vladajuća Kasta. Oni su ovih 1 %, njih cca 30-40 tisuća.
Prvo (ne zamjerite) `malo edukacije`. Klasa je Društvena stratifikacija, podjela na socijalne skupine prema njihovom ekonomskom statusu. Vama najbliži pojmovi su npr. Radnička klasa i Kapitalistička klasa. Kad je Đilas pisao o `Novoj Klasi` raskrinkao je to da su s vodeće pozicije u Društvu istisnuti oni koji su bili temelj Političke ideologije tog sustava: Radnici su prestali biti vladajuća klasa a to je mjesto uzurpirala nova komunistička elita. Klase su pokretljive, pripadnik niže klase može prijeći u višu i obratno.
Kaste su iz Indijskog kastinskog sustava. Kod njih rođenjem si pripadnik te kaste i nema prelaska niti proboja u drugu, višu kastu. U Hrvatskoj evidentne su dvije činjenice. Temelj nove vladajuće ideologije su Hrvatski branitelji. Oni su ono povlašteno, nedodirljivo i nepropitljivo. Kategorija `Djeca hrvatskih branitelja` – dokaz je Kastinskog sustava jer i oni rođenjem stječu društveni status. A nova vladajuća kasta je oligarhijska struktura, koruptivno interesna hobotnica nove vladajuće Partije, dakle HDZ-a.
Kastinsko obilježje Hadezeove strukture sastoji se u ovom; u nju se moguće uspeti i ući. Tzv. Nezavisni tzv. Dario tzv. Zurovec, besramnošću noćnih dama nudeći se tjednima AP-u za žetončića to je sjajno sažeo u izjavu: `Kad niste u vlasti uvijek vam nedostaje neki papir pri realizaciji bilo čega`. Dariju Zurovcu, ni Boški Ban, ni najnovijoj preletačici od jučer ovoj Rusak – tako, više neće nedostajati nijedan papir, potvrda, niti dozvola za bilo što. Oni su primljeni u Novu vladajuću kastu hadezeovih – `Nedodirljivih`.
Više dakle uopće nije pitanje kako se nakon svakih deset godina maltretiranja Nacije i epske pljačke svih resursa na jedan mandat malo odmoriti od Njih – izborom nekih `odlučno možda` i sličnih. Hrvatska je taj rubikon prešla. Lijepa naša Kastinski je zabetonirana. Jedini politički unosan posao je kako se prebacit u tu umreženu super strukturu, jer kad u nju uđeš, više niti si na Turudićevom popisu za progone niti ti itko išta može i smije. U XXI. stoljeću Hrvatska se polako transformirala u Indiju iz Srednjeg vijeka.
Kad je uspostavljen Klasni sustav onda socijalne razlike zakonomjerno dovode do nejednakosti koja rezultira nezadovoljstvom izrabljivanih i potlačenih, a to onda skončava prevratima i revolucijama. No, kad se uspostavi sustav s Kastama onda je promjena daleko, daleko teža. Suvremena Indija, koja je jedan od globalnih informatičkih lidera, još ga nije dokinula. S ovom razinom političke eutanazije, bez masovne društvene i građanske svijesti o tome gdje smo – Izlaz nije niti na horizontu. Zato smo na 70. mjestu!
Završno. Uz dva kratka prekida koja se mogu tretirati kao biračke anomalije, u čemu je tajna haračenja jedne političke opcije punih 35 godina? U jednom kolonijalno podaničkom mentalitetu koji se u Hrvata, posebno u onim nerazvijenim ruralnim krajevima – razvio kroz stoljeća. Služili smo Beču. Služili smo Budimpešti. Služili smo Beogradu. Služili smo Berlinu. Pa što sad nebi služili Briselu? Dok ne vidimo koji bi to grad s početnim slovom B mogao biti sljedeći kojem ćemo služiti. Možda Beijing (Peking)…
Društvenim mrežama ovih dana kruži jedna sjajna misao, koja glasi `Moj prvi susret s Demokracijom, bio je kad mi je mater rekla ajde izaberi šibu`. Uz vrlo visoku cijenu Hrvati su se riješili svih državnih tvorevina u kojima im je izbor bio na toj razini. Međutim, dalje od tog nismo se maknuli, naš glavni izbor i najviši domet Demokracije je da i dalje biramo šibu. Krleža je pisao kako mu je 1942. izbor bio `ili Dido (Kvaternik) – ili Đido (Đilas)`. Danas je glavni hrvatski izbor: ili Plenković – ili Turudić. Ili `Dva u Jedan`!
P.S. Mediji javljaju `Summit Europske unije, pretvorio se u sastanak usmjeren na upravljanje krizama`. Dodajem: za čitavu tu potpuno zalutalu birokratsku plaćeničku satniju, od potkapacitirane Njemice do Kardeljevca s Hvara, koja je čitavo desetljeće protrajbala u selfije same sa sobom, i u rasprave tipa: kako ujednačiti utičnice za mobitele, tko vara na kvalitetu Nutele, zašto se u trgovačkim lancima smiju prodavati samo okrugle rajčice promjera ne većeg od 6 cm, koliko dugi i zakrivljeni smiju biti krastavci, kolike debljine treba biti izolacijski stiropor na fasadama; u uvjetima globalnog kaosa, kad su se briselski Križari rata sami svojom voljom uvalili u glib rata u Ukrajini – riješavati evropske političko sigurnosne izazove, za njih to je – čista kvadratura kruga. To je `kao Tudora dovesti u Tottenham`…
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.