PIŠE: Mladen Kevo
„Inflacija se u Hrvatskoj sporije spušta zbog gospodarskog rasta”. Ovu dubokoumnu misao izrekao je resorno zaduženi dužnosnik za dubokoumne misli u području financija. Kako onda suzbiti inflaciju? Tako da ciljano uđemo u recesiju!? Nije to predložio, ali logika to govori. Oporba? Kao oporba; zlobna, pakosna, zavidna na `milenijska postignuća vladajućih`, iz usta svog nekad resorno zaduženog uzvratila je ispod pojasa: „Doručak je skuplji za 60 posto, ručak za 60 do 70 posto, večeru ljudi preskaču”.
S 33 godine Isusa su razapeli. Gdje je Hrvatska nakon 33 godine? Sve ovisi koga pitate. Pitate li one koji se ne bune, dobro umreženu manjinu, oni vam neće odgovoriti ništa. Oni mudro šute. Znaju da su bili uz ono i uz one koji su protrajbali milenijsku priliku od Lijepe naše napraviti modernu, uređenu i propulzivnu državu. Ali su i dalje uz njih. Oni tako `nisu iznevjerili sami sebe`, drže se svog stada tko god da im je pastir, od države dobiju toliko da imaju za doručak i ručak i da plate režije. Imaju Hrvatsku.
Pitate li one koji bi se itekako imali razloga buniti i koji na razini 70% nacije već deset godina imaju stav da im se domovina razvija u krivom smjeru, ni oni neće odgovoriti ništa. I njih je stvarnost na okrutan način podučila kako je `Šutnja zlato`. Gunđaju iz potiha u četiri zida, ponekad nešto skriveni iza profila objave na društvenim mrežama, ponekad ljutiti daljinskim iskopčaju Vijesti. I to je sve. Hrvatska šutnja. Vjekovna disciplina mog naroda. Jedna `seljačka buna` svakih stotinu godina. I onda dugi, dugi muk…
U pa gotovo `antologijskom` tekstu `Hrvati za posebne namjene`, koji su hrvatski vojnici lijepili iznad svojih kreveta, a kojega sam kao ratni izvjestitelj iz Istočne Slavonije napisao 2. prosinca 1991. godine, zapisano je i ovo:
„Rat u Iraku je završen, a dio građana Hrvatske i dalje putem TV ekrana svakodnevno gledaju jedan drugi rat. To što se ovaj put rat događa u njihovoj zemlji, što se rat koji oni gledaju preko HTV-a događa u Hrvatskoj i protiv Hrvatske, to kod njih nije promijenilo apsolutno ništa. Oni se `ne daju smetati`, oni i ovaj rat gledaju putem ekrana i `navijaju za naše`…”. Kraj citata.
Prije dva dana poslao sam prijatelju ovo: `Sad, kad s distance sagledam kud to vodi, kad bi mogao 33 godine vratiti vrijeme unatrag, ukrcao bih se 13. lipnja 1991. u zadnji autobus Panturista iz Vukovara za Frankfurt te mirne savjesti s udaljenosti od 1.200 km pratio što slijedi`. Jesam li i ja u ova tri desetljeća prevalio put do `navijanja za naše`? Bih li stvarno otišao? Ma, ipak ne bih. Kao u onoj `Premlad za umrijet, prestar za rock and roll`.
Samo obratno; `Prestar za otići, a još premlad u duši da bih prestao vjerovati u Hrvatsku kakvu želim`. Hrvatska priča ima samo dva poglavlja. Poglavlje o onima koji odlaze. I poglavlje o onima koji ostaju. Povijest pokazuje: Hrvatska je moguća samo uz oba poglavlja. Kako u povijesti, tako i danas. Oni koji odlaze se kad-tad vraćaju. Oni koji ostaju, ti uvijek ostaju. Ja sam od tih što uvijek ostaju. Rasprava `tko više voli Hrvatsku i tko je više učinio za nju` besmislena je.
Odlazak omogućuje Ostanak. Odlazak i Ostanak omogućuju Opstanak!
Dvadesetšestog prosinca 1991. u tekstu `Hrvatska kakvu ne bih želio` napisao sam:
„Ne želim bilo kakvu Hrvatsku, Hrvatsku koja će blefirati, oponašati, glumiti, galamiti, bučiti, prijetiti, busati se u prsa, dijeliti ordenje i boračke ili bojničke mirovine, ordene zasluga za Hrvatski narod, lente svih hrvatskih kraljeva, uključujući i posljednjeg. Ne želim Hrvatsku samo radi Hrvatske, ne želim Hrvatsku koja će se zvati Hrvatska, ne želim Hrvatsku koja će sličiti ili podsjećati na Hrvatsku. Želim Hrvatsku koja će biti HRVATSKA”.
Na dobronamjerne prigovore u tadašnjem ratnom Kriznom štabu kako je lako napisati što se ne želi, ali da bi trebalo izložiti i što se želi, dvanaest dana kasnije napisao sam drugi dio istih strahovanja i iste vizije pod naslovom `Hrvatska kakvu želim`. U njoj i ovo:
„Želim Hrvatsku s hrvatskim zakonima, sa svjetskim kriterijima, s europskim duhom, s američkom poduzetnošću, s njemačkom pedantnošću, s nordijskim standardom, s kineskim porculanom, sa švicarskom točnošću, s hrvatskom štedljivošću, s nizozemskom upornošću, s francuskom uljudnošću, s japanskom marljivošću, s arapskom mudrošću, s mediteranskom klimom u duši svakog njenog čovjeka”.
Citirati samog sebe čovjek bi smio samo u krajnjoj nuždi ili posebnoj potrebi. Oprostit ćete mi, ali ovdje je bilo potrebno. Ova je kolumna samo `razapinjanje mreže` svih budućih; postavljanje okvira unutar kojega ćemo pokušati slagati puzzle o Lijepoj našoj i tragati za odgovorom tko ih je toliko razbacao te se čini da ih je gotovo nemoguće posložiti. Ali, moguće je i složit će se, jer svaku je pa i najkompliciraniju slagalicu `neki bistri klinac` jednom uspio složiti. Moja generacija u tome definitivno nije uspjela.
Najbolje što smo znali bilo je slijepo slijediti podjele i frustracije naših očeva i djedova iz izgubljenih ratova… I najmanje što bi bilo pošteno, bilo bi priznati da je to tako.
Nismo uspjeli, zabrljali smo. Trebati će nova generacija i novi početak. Kada? Jednom. Čim se stvore uvjeti za to. U jednom filmu glavni glumac kaže: „Savršeno se ne postiže kad se više nema što dodati, nego kad se više nema što oduzeti”. Hrvatska neumitno ide prema trenutku kad joj se više neće imati što oduzeti. Prošli smo put od nacionalnog zanosa, euforije i pečenih volova do eutanazije, kladionica i malo nogometa.
Razina ubijenih svih ideala kod običnih ljudi – ono je najstrašnije što je počinjeno. Kad čovjeka pokradu nekako se oporavi. Kad završi u blokadi tekućeg nekako se iščupa. Kad se razboli nekako se zaliječi. Ali kad mu ukradu dušu, unište snove, ismiju vizije, ubiju ideale, izigraju povjerenje – onda je oporavak daleko, daleko teži. U starom vicu nakon što Mujo padne u provaliju Haso pričeka minutu-dvije pa ga pita kako je. Mujo mu odgovara: „Dobro sam – još padam”.
Tako je i s Hrvatskom. Postoji loša i dobra vijest. Prvo loša: još padamo. A koja je onda dobra? Dno je blizu. Prije nego postane bolje, mora biti još malo gore… Eto, nadam se da nije ispalo kao `tjedna doza pesimizma`. Tako stvari stoje. Čim se s tim iskreno suočimo napravili smo prvi i najvažniji korak prema boljem!