PIŠE: Ante JUKIĆ
Dani iza nas protekli su u znaku sjećanja na Olivera Dragojevića, pa možemo reći kako su mjesec na izmaku u Hrvatskoj obilježili koncerti. S onim u Zagrebu srpanj je počeo, s ovim u Veloj Luci završio. Oba emotivna, svaki na svoj način. Floskula je, znam, ali ne može čovjek vjerovati da je već sedam godina prošlo otkako nas je Oliver napustio.
Izbjegavam koristiti pojam ‘legenda’, jer mislim kako je uslijed čestog korištenja izgubio na vrijednosti. Previše legendi imamo za jednu tako malu zemlju, za moj ukus. Ipak, ako bih baš morao nekoga smjestiti u tu kategoriju, Oliver bi svakako bio taj. Rijetki su izvođači čiji se opus može vrtjeti doslovno cijeli dan, a da se niti jedna pjesma ne ponovi. To je već doseg samo po sebi. Kad su, k tome, većina tih pjesama hitovi, čije stihove znamo kao da su naši, onda se Olivera s pravom može nazvati legendom. Uostalom, sama činjenica da ga nazivamo imenom puno toga govori, rijetki su oni koji imaju tu čast. U Hrvatskoj, na pamet mi ovako na prvu padaju Dražen, Janica, Kićo, Mišo, Kasandra…
Oliver je jedan od onih koji ujedinjuje i naizgled nespojivo, prisvajaju ga gotovo svi. Jednako su njegovim pjesmama pogođeni oni koji se oko većine drugih stvari u životu ne mogu složiti. I to je lijepo, veliki su pjevači u čijim se stihovima svatko može pronaći. Međutim, kako to obično kod nas biva, ni sjećanje na Olivera nije moglo ostati samo na njemu. nego su se morali, manje ili više suptilno, ubaciti i neki drugi elementi. To mi je baš žalosno. Neki ljudi ne mogu ni pohvaliti nekoga, a da pritom ne popljuju drugoga. Kao da im ovaj prvi i nije važan, već im je samo prigodno sredstvo za iskazivanje svog očaja.
‘Oliver se okreće u grobu, kad vidi u što se pretvorilo ovo sjećanje na njega.’
‘Uništili su njegove pjesme.’
‘To je prava glazba, za razliku od onoga na Hipodromu.
‘Lijepo je vidjeti da u Hrvatskoj još uvijek ima prostora za lijepu glazbu, a ne samo za smeće.’
Ovu sintagmu o okretanju u grobu mi je ružna sama po sebi, to mi nikad nije leglo. No, čak i ako zažmirim na to, i dalje mi je besmislena. Za početak, te pjesme većinom nisu bile njegove, on je bio prije svega izvođač. Nadalje, što bi mislio, rekao ili činio pokojnik mi NE ZNAMO, možemo samo nagađati. Ja sam, recimo, mišljenja kako Oliver uopće ne bi bio toliko kritičan, barem sam ga takvim doživljavao dok je bio među nama. „Ajde, neka se ljudi vesele“, vjerojatno bi promrmljao nešto u tom stilu, sumnjam kako bi u njemu bilo i pola gorčine koju isijavaju neki moralisti. Kad smo već kod Oliverovog mišljenja, mene, recimo, zanima što bi on rekao o tim moralistima. Nekako sam uvjeren kako bi se dotični neugodno iznenadili.
A još sam uvjereniji kako Oliver ne bi imao ništa protiv koncerta na Hipodromu, kao što neki insinuiraju. Iskreno, sumnjam kako bi išta rekao, a ako i bi, onda bi imao samo riječi hvale i podrške. To je jedna od odlika velikana. Ako već moraš nešto reći, reći ćeš lijepo. Nećeš nikoga omalovažavati kako bi sebe uzdigao, a pogotovo takav nećeš biti prema svojim kolegama, onima koji jedu isti kruh kao i ti. Evo, ja baš mislim kako bi Oliver nastupio tako, kao i Arsen, kao i Kićo. Nakon koncerta na Hipodromu lijepu je izjavu dala Radojka Šverko. Ne znam, možda su novinari od nje očekivali malo otrova, no dobili ga nisu. Iako ima status dive, a time i pravo na dozu samodopadnosti, gospođa Šverko je zorno pokazala koja je razlika između nje i nekih koji nisu mogli obuzdati svoj očaj. Prepoznala je važnost tog događaja i njegovu emociju, što je uostalom bio i najvrjedniji plod koncerta na Hipodromu.
Ovo suprotstavljanje Olivera i Perkovića je baš perfidno i nisko. Prije svega, zbog činjenice kako je jedan o njih, nažalost, preminuli, i ne može reći što misli, a onda i zbog publike. Po nekim napisima koje čitamo ovih dana, ispada kako postoje Oliverova i Perkovićeva publika, kako su to dva različita svijeta. Tu su, možda, želje autora takvih tekstova, ali istina je potpuno drugačija. Puno, jako puno ljudi, sluša i jednog i drugog pjevača, jednako uživa u njihovim pjesmama.
I to iskreno, što se ne bi moglo reći za sve koji su naricali za Oliverom posljednjih dana. Kao što sam već rekao, kad ti, kao, hvališ nekoga, a u svojim izjavama blatiš druge ljude, tu se onda radi o kompleksima i nekim drugim motivima. Pitanje je, koliko takvi ljudi zapravo poznaju Olivera i njegov opus, glazbeni i životni. Rekao bih, i ne previše. Ili su jednostavno zažmirili na neke stvari. Koje bi u nekim drugim vremenima i kod nekih drugih osoba bile neprihvatljive, ali sad i nisu toliko važne. Trenutačno je važno samo popljuvati Perkovića i omalovažiti njegov koncert, a Oliver i njegova popularnost savršen su alat za to. Baš jadno i prozirno…
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.