PIŠE: Ivan Grigić – Šinko
Danas popodne, u moru poznatih i dragih njuški na Banji, vidjeh jednu poznatiju… I dražu!
Svećenik Stjepan Ivan Horvat, odrastao na krnjaškim livadama, stasao na nezgodnom vinkovačkom asfaltu, a trenutno sa zagrebačkom adresom, iskoristio je par slobodnih dana i skoknuo do omiljene mu Vinkulje.
Kojim dobrom?
– Godišnji odmor, čisto privatno. Zar treba poseban razlog za doletjeti kući? – lupa mi kontru dok razvlači svoj poznati osmijeh.
Riječ po riječ, pivo po pivo i pretresosmo (ta riječ postoji, majke mi!) milijun tema, nema čega se nismo dotakli, kao da smo u nekom, hmmmm, podcastu.
Već sam bio na odlasku, pogledao me i, namignuvši, nabaci:
– Ajde, pitaj me?
– Šta da te pitam, sve smo teme prošli, osim možda francuskih renesansnih slikara i turske treće lige? – pravio sam se gluplji nego što doista jesam.
– Pa pitaj me ono što se suzdržavaš od prvog sučevog zvižduka – razvukao je široki osmijeh.
Bio sam pročitan kao Junaci Pavlove ulice.
– Nisam htio teške teme, al’ ajd, nek’ ti bude: šta kažeš na Cibaliju?
Tu se malo, jedva primjetno, rastužio, ali smo se ubrzo prisjetili nekih sretnijih dana pa se sve opet okrenulo na smijeh.
Na odlasku je ponudio:
– Javi ako nekako mogu pomoći Klubu!
– Hvala – rekoh naglas dok sam u sebi kontao da nam vjerojatno ni njegov Gazda ne može pomoći.
Sjedajući na Vespu i razmišljajući o ovom sjajnom momku, pomislih kako on i Banja imaju mnogo sličnosti; oboje su duboki, osvježavajući i od njih se jednostavno osjećaš bolje.
I da, sretan ti rođendan, padre, sretni smo što si naš!
