PIŠE: Ante JUKIĆ
Bogojavljenje je jedna od najstarijih svetkovina Katoličke Crkve. U narodu se za nju uvriježio naziv Sveta tri kralja, prema izvještaju iz Svetog pisma koji govori o pohodu kraljeva s Istoka novorođenom Isusu. Evanđelist Matej zapravo ih naziva mudracima i ne spominje ni imena im, ni broj, tek kasnije u predaji oni postaju tri kralja – Gašpar, Melkior i Baltazar.
Mudraci predstavljaju poganske narode kojima je naviještena Radosna vijest, a darovi koje su donijeli u Betlehem simboliziraju Kristovu narav. Tamjan za Boga, zlato za kralja i smirna za čovjeka.
Ima (barem) jedna zanimljivost u vezi današnje svetkovine. Mi, naime, najčešće govorimo o tri kralja, iako su u ovoj priči njih čak petorica. Uz Gašpara, Melkiora i Baltazara, imamo i Heroda te, naravno, i samog Krista. Od svih njih može se nešto naučiti, svi mogu biti primjer ljudima i danas.
Krist je Bog, koji je sišao na Zemlju kako bi čovjeku donio spasenje. Kako i sam kaže, Njegovo kraljevstvo nije od ovog svijeta. Iako svemoguć i gospodar svega, Krist se za svog zemaljskog života nije ponašao kao kralj. Nije došao biti služen, nego je došao služiti drugima. I, u konačnosti, dati život za njih. Čovjek nikad ne može biti Bog, ali može slijediti Kristov primjer u svakodnevnom životu.
Nasuprot Isusu, Herod je kralj koji je sam sebi na prvom mjestu, koji uživa sva bogatstva ovog svijeta, iako to ničime nije zaslužio. Tako mu je, jednostavno, dano. Kako bi sačuvao svoju krunu, ne preže ni od čega. Zbog položaja je spreman gaziti po mrtvima, nažalost, čak i doslovno.
U Isusu je vidio opasnost za sebe, a kad su ga mudraci izigrali, ne otkrivši mu gdje se nalazi taj novorođeni kralj, naredio je pokolj sve male djece u Jeruzalemu i okolici. Tolika je bila njegova opsjednutost slavom i bogatstvom. Herodov primjer svakako je onaj kojeg čovjek ne bi trebao slijediti.
Konačno, imamo i tri kralja koji su glavni likovi ove priče. Riječ je o mudrim i imućnim ljudima kojima, današnjim kriterijima mjereno, ničega nije nedostajalo. Po svemu su pripadali gornjem sloju tadašnjeg društva, i po intelektu, i po materijalnom bogatstvu. Ipak, i takvi su bili otvoreni Bogu, bili su spremni otvoriti mu vrata. Prihvatiti kako nisu najmudriji. Naposljetku, i pokloniti Mu se. Nije ih bilo sramota, nije im bilo ispod časti. Iako i sami uzvišeni, ponizili su se i priznali kako postoji netko veći i od njih. Bili su sve ono što Herod nije bio.
I to je možda i najvažnija poruka današnje svetkovine. Imamo kralja koji je Bog, kojega možemo slijediti, ali nikada ne možemo biti kao On. Imamo i kralja kojeg ne bi trebali uzeti kao primjer, a imamo i tri mudraca s Istoka od kojih puno toga možemo naučiti. Ponajviše o poniznosti i otvorenosti Bogu.