Pogledajte semafor!

FOTO: Budica.info

PIŠE: Ante JUKIĆ

Reći ću ukratko svoj stav o tom mitskom semaforu. Ja mislim da on uopće nije potreban, jer od četiri kraka koji se tu susreću, tri su jednosmjerna, dok u onom preostalom prometa nema uopće. Sasvim normalno to može funkcionirati i bez semafora, u što smo se, uostalom, mogli uvjeriti dok isti nije bio u funkciji. Isto tako, ako je netko već odlučio da je semafor potreban, onda je njegov popravak sigurno mogao trajati kraće. 

A sad malo i o programu Vinkovačkih jeseni. Ako su one, a jesu, manifestacija koja slavi folklor, tradiciju i narodne običaje, tu onda, smatram, ne bi trebalo biti mjesta za sadržaje koji se ne uklapaju u tu priču. Svi ti sadržaji mogu se organizirati posebno, kao dio neke druge manifestacije (imamo to Vinkovačko ljeto, na primjer), ali kao dio Vinkovačkih jeseni – ne. No, kao što sam već rekao i za semafor, to je samo moje mišljenje. U ovom gradu ne živim samo ja, pa da bi to mišljenje bilo ključno. Bitno je što misli većina Vinkovčana i što misle oni koji donose odluke. A njih, opet, biraju Vinkovčani.

No, maknimo se sad od semafora i Jeseni, nisu oni bitni u ovoj priči. Povod za pisanje ovog teksta su reakcije nekih građana na puštanje semafora u pogon i predstavljanje programa naše najznačajnije manifestacije. Te reakcije mogu se svesti na one poznate sintagme ‘uvijek kontra’ i ‘nikad ne valja’, a ja bih dodao i ‘kritizirat ću i popljuvat, pa makar i imao razloga za to’.

Mogu razumjeti da su ljudi razočarani, pa i ogorčeni zbog situacije u gradu, državi ili na Zemlji. To mogu shvatiti, jer i sam se često jednako osjećam. Ali, da uslijed te svoje razočaranosti, čovjek može doći u stanje u kojem će uvijek i u svemu, ali baš u svemu, tražiti negativno, tražiti razlog za pljuvanje, to mi je baš fascinantno. Ovog puta ni krivi ni dužni ‘nastradali’ su semafor i Vinkovačke jeseni, sutra će se već naći nešto drugo. Nije bitno što, samo da je kritizirati. Makar se radilo i o nečemu trivijalnom i banalnom.

Dojam je da su takvi ljudi odmah ujutro spremni za ‘paljbu’, i samo čekaju temu na kojoj se mogu ispuhati. Oboružani viškom slobodnog vremena i ‘argumentima’ za sve moguće situacije. Ako semafora nema, zašto ga nema? Ako ga ima, zašto, kad je nepotreban? Ako je na Jesenima samo tamburica i folklor, zašto nema nečeg modernijeg i zanimljivijeg, ovo je već postalo monotono? Ako ima tog nečeg, zašto uništavamo tradiciju? Ako pjeva Pero, zašto ne pjeva Đuro? Ako pjeva Đuro, zašto ne pjeva Đuka? I tako možemo unedogled. Uglavnom, uvijek kontra i uvijek kritika. Nikad po volji.

Moj je dojam da ti dežurni kritičari/pljuvači ipak imaju malo većih problema u životu od tog realno nevažnog semafora, da ih tište malo ozbiljnije stvari od nastupa Parnog valjka na Vinkovačkim jesenima. Takav očaj, ljutnja i ogorčenje moraju imati nekakvu drugu podlogu. Ne bih želio pametovati i zadirati u područje nekih drugih profesija, no mislim da bi se takvi ljudi trebali malo pozabaviti svojim životom i naći pravi uzrok svoje vječne čangrizavosti i nezadovoljstva. Umjesto da se bave semaforom kod pješačke zone, možda bi trebali pogledati prema semaforu životu i vidjeti jesu li možda tamo otišli u ‘crveno’. Možda bi trebali s Parnog valjka prebaciti svoj fokus na životni valjak, taj bi ih stvarno mogao pregaziti.

* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.