Postoje ljudi koji jednostavno postanu dio kluba. Ne piše im ime nužno na dresu, nisu na travnjaku i ne zabijaju golove, ali kada ih nema odmah se osjeti da nešto nedostaje. Alojz Kralj, naš Žućo, upravo je jedan od takvih ljudi.
Više od tri desetljeća njegov je glas bio dio Cibalijinog nogometnog folklora. Od 1992. godine službeni mikrofon je bio njegov. Dobro se sjeća peve utakmice na službenom razglasu:
– Utakmica protiv Dubrovnika i pobjeda 1:0. Zabio je Zvonko Nedić – prisjeća se Žućo.
Od tada do danas – gotovo 500 utakmica. Cibalijinih prvenstvenih i kup susreta, europskih nastupa, utakmica hrvatskih reprezentacija, A i U-21 selekcije, ali i svega onoga što nogomet čini puno većim od samog rezultata.
Žućo nije bio samo čovjek za najavu sastava i strijelaca. Bio je sinonim za veselje. Njegov glas, način na koji je znao podignuti atmosferu i ona posebna energija koju je unosio u svaku utakmicu postali su dio identiteta vinkovačkog nogometa. Generacije navijača odrastale su uz njegov glas s razglasa.
A onda je utakmica protiv Dubrave TK, ovosezonska premijera, ispala nešto što nitko nije planirao; Žućin oproštaj od Cibalijinog mikrofona. Odradio je, doduše, u međuvremenu još i kadetski turnir „Mravunac-Fegeli“, ali od današnjeg susreta protiv Orijenta mikrofon preuzima netko drugi. Ekipa iz Novosti, informirali su iz kluba.
– Nakon 34 godine žao mi je što ne idemo dalje, moja volja nije bila upitna. Uvijek sam bio i ostao vjeran Cibaliji. Za koju navijam i dalje. I želim joj sve najbolje. I konačan povratak u Prvu ligu.
Zastao je, pa dodao ono što možda najbolje opisuje koliko mu je Cibalia značila:
– Nedostajat će mi, jer ipak sam ondje proveo točno polovicu svog života.
A sve se, kaže, dogodilo iznenada.
– Samir (klupski djelatnik, op. a.) mi je jučer javio da sam bivši i da ne trebam danas doći.
Bez velikog oproštaja i posljednjeg pozdrava s tribina. Bez trenutka u kojem bi se, nakon 34 godine, moglo reći: Žućo, hvala ti!
