Nekada su postojale jasne norme ponašanja i vrijednosti kojih su se političari morali držati, a smatralo se kako bi ih glasači ako se ne budu pridržavali tih normi smatrali nevjerodostojnim šarlatanima i kao takvi ne bi imali političku budućnost.
Ne tako davno vjerodostojnost političara smatrala se toliko značajnom da je Hrvatska demokratska zajednica na parlamentarnim izborima 2016. godine koristila slogan “Vjerodostojno”. Taj je slogan bio ključni dio njihove kampanje na prvim izborima pod vodstvom Andreja Plenkovića. Odmah na početku prvog mandata izglasavanjem istanbulske konvencije i odbijanjem referendumskih inicijativa biračima je postalo jasno kako vjerodostojno predstavlja nešto drugo od onoga što su očekivali.
Nekad se smatralo kako političari moraju zastupati svjetonazorske stavove svojih birača i kako se jasno može reći tko su npr. katolici, a tko ateisti među političarima, tko zastupa liberalni pristup društvu, a tko konzervativan. Danas se predstavnici desnog biračkog tijela ne znaju prekrižiti, a ljevičari redovito idu na mise i žive u skladu s kršćanskim vrijednostima.
Smatralo se kako političari moraju dobro poznavati temu kako bi pričali o njoj, a onda su se pojavili političari kao Zekanović, Kekin i sl. koji svakodnevno gostuju u medijima govoreći o raznim temama i kojima tema nije bitna, jer su stručni za sve teme.
Smatralo se kako političari trebaju imati određena znanja i završene određene škole, a onda su se pojavili oni bez škole ili još gore s kupljenim diplomama.
Smatralo se kako političari ne smiju izdati svoje birače i koalirati s onima koji su potpuno neprihvatljivi njihovim biračima, a onda su HDZ i SDSS sastavili Vladu i bez problema priveli mandate kraju te se kandidirali na sljedećim izborima.
Smatralo se kako političari moraju biti pošteni i kako bi svaka vlada kojoj uhite ministra iz moralnih razloga odstupila, a onda se dogodio cijeli niz uhićenja, ali ni jedna vlada nije odstupila i raspisala nove izbore.
Danas u doba moderne politike u kojoj političari svojoj djelatnosti tepaju kako je politika umijeće mogućega postalo je jasno kako je ono što se smatralo nemogućim postalo moguće i kako je jedino mjerilo uspjeha ostanak na vlasti.
Postalo je jasno kako „domoljubi“ slušaju cajke, kako bi liberali zabranjivali okupljanja onih koji ne vjeruju u isto što i oni, kako bivši komunisti skupljaju glasove borbom za prava onih koje su ne tako davno zbog iste stvari kažnjavali, kako oni koji se kunu u ljubav prema domovini ne plaćaju porez ili se bave kriminalom, a vlade opstaju i kada se dio ministara nađe u pritvoru.
Nažalost, ovo govori više o biračima nego o političarima jer političari predstavljaju ogledalo društva.