✍️ Ante JUKIĆ
Svake godine s početkom korizme svjedočimo istim raspravama i čitamo reciklirane tekstove koji rješavaju najveću dvojbu. Što je post, a što nemrs? Što se (ne) smije kad je jedno, što kad je drugo? Svake godine to se iznova objasni, ali svejedno ćemo i sljedeće ponovno čitati o tome.
Dakle, po tko zna koji put. Post je suzdržavanje od hrane, uzimanje minimalnih obroka, tek toliko da bi se preživio dan. Ovisno tko koliko može. Tehnički, kod posta nije bitna vrsta hrane, može se jesti sve. S druge strane, nemrs zabranjuje konzumaciju mesa toplokrvnih životinja. Tehnički, kad je nemrs, možete se ‘ubiti’ od, primjerice, fiša.
Naravno, smiješno je ovako gledati na stvari, post i nemrs idu jedno s drugim. I ako se netko na petke u korizmi gosti i časti dozvoljenim jelima, smatrajući kako obavlja svoju ‘dužnost’, onda je u potpunosti promašio bit. A jela koje katolici uredno konzumiraju na Pepelnicu ili Veliki petak neću ni spominjati. S vjerničkog aspekta, naravno, s građanskog su to obični dani u kojima se smije jesti sve što i inače.
Kao što je to često slučaj kad je vjerska tematika u pitanju, i ovdje ima dosta banaliziranja i površnosti. Pa onda i ove, u svojoj biti uzvišene ljudske kreposti, gube svoje pravo značenje. Možemo reći kako u tome jednako sudjeluju svi ljudi. Nevjernici ismijavanjem i omalovažavanjem, a vjernici potpuno krivim shvaćanjem ove, uz molitvu, temeljne kršćanske pobožnosti.
„Post nema smisla. Važnije je činiti dobra djela.“
„Kao da će se nešto promijeniti, ako ja postim.“
„Danas posti, a sutra će se najesti za tri dana.“
„Tu kao poste, a puni grijeha. Licemjeri.“
Ovdje sam izdvojio samo neke od poštapalica koje svakodnevno možete čuti o temi posta, moglo bi ih se navesti još puno. Sve one, na prvu, imaju smisla, no sve su one nastale na potpuno krivom principu, plod su elementarne logičke greške u zaključivanju. Zašto ‘ili-ili’, kad može oboje? Zašto bi post isključivao dobra djela? Zašto bi se čovjek morao prejesti dan nakon posta? Zašto, u konačnosti, post grešnika ne gledati kao njegovo nastojanje biti boljim čovjekom, a ne kao licemjerje? Post i odricanje, zaista, ne bi trebali biti sami sebi svrha, nego pomoć za rast u vjeri, u odnosu prema Bogu i bližnjemu. Takav čovjek onda je spreman i činiti puno više, i zato post itekako ima smisla.
Čak i maknemo li nakratko njegovu duhovnu dimenziju u stranu, puno je blagodati posta. U vremenu kad se većina nas previše i(li) nezdravo hrani, nikome neće naškoditi malo predaha. A kad ne trošiš, nešto i uštediš, ostaviš sa strane, i to je onda idealna prilika za udijeliti te ‘viškove’ drugima. Dakle, čisto ekonomski gledano, bez ikakve religijske komponente, post se isplati. I onima koji poste, i ljudima u potrebi u njihovoj blizini. Pa, kad se još na sve to nadoda duhovnost, to je onda zaokružena priča.
Svi koji su ikad postili u pravom smislu riječ, ne na ovim današnjim posnim jelovnicima koje bi čovjek poželio za najveće svečanosti, znaju taj osjećaj, znaju kako tijelo i glava funkcioniraju. Kad si na kruhu i vodi ili s minimalnim unosom hrane, drugačije se razmišlja. Ritam je usporeniji, misli se pročiste, gluposti nisu ni na kraj pameti. Čovjek je usredotočen na bitnije stvari, sve je nekako mirnije i spokojnije. Pravo je to osvježenje u ovom današnjem svijetu koji uglavnom donosi kaos, galamu i nemir.
Ja bih rekao kako ljudi koji omalovažavaju, ismijavaju i banaliziraju post, to rade zbog komocije, iz vrlo jednostavnog razloga. Teško im je postiti, pa se onda skrivaju iza nekih patetičnih opravdavanja, po principu ‘kiselog grožđa’. Post ima smisla, čak i ako nije savršen, čak i ako mu se pristupa iz pogrešnih razloga. Ako ništa drugo, to je iskaz dobre volje, njime dokazujemo kako smo spremni nečega se odreći, podnijeti žrtvu. Barem nakratko. Pa i ako će čovjek jedva dočekati ponoć ili kraj korizme kako bi si malo dao oduška, i to je bolje od nikakvog posta. I takav nesavršeni post može biti početak puta prema nečemu boljem.
Treba iskoristiti ovu korizmu. I za molitvu, i za dobra dijela, ali svakako i za post. Naravno, ne samo tjelesni. Nije zgorega ni odreći se stvari koje nam često oduzimaju vrijeme i spokoj, a ne donose previše. Na pamet mi padaju, recimo, postovi na internetu. Zgodno zvuči. Postiti, a odreći se postova. Ili, postiti od postova. Isplati se pokušati…
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.