Nir Gik vraća se u Hrvatsku kako bi pred hrvatskim sudom završio postupak za ubojstvo Tomislava Šera. Vinkovački ugostitelj, koji je u rujnu 2024. nepravomoćno osuđen na 15 godina zatvora, a potom mu je presuda ukinuta i određeno ponovno suđenje, sam je dao suglasnost za izručenje iz Bosne i Hercegovine (detaljnije tome pročitajte OVDJE).
Podsjetimo se još nekih detalja; kobne noći u srpnju 2019. teško je ozlijeđen i sam Gik. Prema policijskom izvješću na koje se pozivao u svom iskazu za Budicu (detaljnije o tome pročitajte OVDJE, OVDJE i OVDJE) Gika su u njegovu ugostiteljskom objektu trojica mladića fizički napala, oborila na tlo i teško ozlijedila. U događaju su potom ispaljena dva hica, od kojih je jedan pogodio Tomislava Šera, koji je preminuo.
Gik će, dakle, biti izručen kako bi se pred hrvatskim pravosuđem ponovno utvrdilo što se te kobne noći u Kunjevcima doista dogodilo. I upravo tu dolazimo do pitanja koje nam posljednjih dana postavljaju čitatelji: ako se može izručiti osoba koju hrvatsko pravosuđe tereti za tako teško kazneno djelo, kako je moguće da iz BiH nisu izručeni Zdravko i Zoran Mamić?
Odgovor je – u detaljima međunarodnog ugovora. Hrvatska i BiH imaju ugovor koji pod određenim uvjetima dopušta izručenje vlastitih državljana za teška kaznena djela za koja je propisana kazna od deset godina ili više. Međutim, isti članak iz tog režima izrijekom izuzima genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine. I tu nastaje možda još veći apsurd.
Bogdan Kuzmić, protiv kojega se pred Županijskim sudom u Vukovaru vodio postupak u predmetu K-16/01, pravomoćno je osuđen u odsutnosti na sedam godina zatvora zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva počinjenog u vukovarskoj bolnici. Sud je utvrdio da je 19. studenoga 1991., nakon okupacije Vukovara, u bolnici izdvojio Marka Mandića, Branka Lukendu i Tomislava Hegeduša te ih odveo i protuzakonito zatvorio; njihov je trag potom nestao.
Kuzmić je prije rata radio kao portir u vukovarskoj bolnici, a svjedoci su ga 19. studenoga 1991. opisivali kao pripadnika JNA u uniformi. U sudskim svjedočenjima spominjan je i u kontekstu izdvajanja ljudi iz bolnice nakon pada Vukovara.
Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru 2010. godine osudilo ga je na sedam godina zatvora, a Vrhovni sud RH kaznu je 2011. smanjio na pet godina i šest mjeseci. Kuzmić je još prije početka suđenja bio nedostupan hrvatskom pravosuđu. Prema dokumentiranim podacima, 1997. godine odselio je s obitelji u BiH, a protiv njega je kasnije raspisana i međunarodna tjeralica.
Danas, prema dostupnim informacijama, Bogdan Kuzmić mirno živi u Modriči.
I tu dolazimo do apsurda koji je teško objasniti prosječnom građaninu; Nir Gik, koji je u Hrvatskoj čekao novo suđenje za ubojstvo i koji je sam teško ozlijeđen u istom događaju, pristaje biti izručen Hrvatskoj i vraća se pred njezino pravosuđe. Istodobno čovjek koji je u Hrvatskoj osuđen za ratni zločin počinjen u vukovarskoj bolnici, nakon što je u odsutnosti osuđen na zatvorsku kaznu, ostaje u BiH.
Jedan čovjek u BiH čeka povratak u Hrvatsku kako bi pred hrvatskim sudom završio postupak. Drugi, osuđen za ratni zločin nad civilima u vukovarskoj bolnici, ostaje izvan dosega hrvatskog pravosuđa.
Posebno je teško ignorirati činjenicu da su u slučaju Kuzmić u pitanju ljudi odvedeni iz vukovarske bolnice u noći nakon okupacije grada, a za neke od njih ni danas nema konačnog odgovora o njihovoj sudbini. U dokumentaciji slučaja navodi se da je Stanko Duvnjak ekshumiran na Grabovu, dok ostale žrtve nisu pronađene i vode se na popisu nestalih s Ovčare.
Zaključno, jedan slučaj pokazuje da se izručenje iz BiH može provesti. Drugi pokazuje koliko je teško do hrvatskog pravosuđa doći kada je riječ o ratnom zločinu. I upravo tu počinje priča koja zapravo nadilazi sam slučaj Nira Gika. Kakav apsurd!