Posljednjih (tje)dana gotovo da nema policijskog izvješća bez barem jednog slučaja odbijanja testiranja na droge. Vozači, uključujući i one koji privremeno borave u inozemstvu (čemu smo danas svjedočili), sve češće biraju upravo tu opciju, svjesni da će kazna biti visoka, ali i da odbijanjem izbjegavaju potencijalno teže posljedice.
Pojasnit ćemo; prema Zakonu o sigurnosti prometa na cestama, odbijanje testa na droge ili liječničkog pregleda tretira se jednako kao pozitivan nalaz. Sankcije nisu nimalo bezazlene; novčana kazna od 1.320 do 2.650 eura, šest negativnih bodova te zabrana upravljanja vozilima B kategorije u trajanju od najmanje tri mjeseca. Za ponavljače prekršaja kazne su još drastičnije i mogu završiti oduzimanjem vozačke dozvole.
Međutim, dok policija kod alkoholiziranih vozača ima mogućnost ići do kraja, pa i prisilno provesti liječnički pregled, kod narkotika je situacija složenija. Prisilno vađenje krvi i urina rijetko se koristi jer zadire u pitanje tjelesnog integriteta i otvara osjetljiva ustavnopravna pitanja. U praksi to znači da odbijanje postaje svojevrsni „najmanje loš izbor“; vozač plati visoku kaznu, ali izbjegne kaznenu odgovornost koja bi mu mogla prijetiti u slučaju pozitivnog nalaza i vožnje pod utjecajem narkotika.
Pravni stručnjaci i prometni stručnjaci sve glasnije upozoravaju da je riječ o svojevrsnom manevru kojim se zloupotrebljava zakonska procedura. Policija bilježi rast broja takvih slučajeva, dok vozači, očito svjesni „rupe u sustavu“, radije biraju odbijanje nego rizik sudskog postupka i sve posljedice koje spomenuti taj proces povlači.
Pitanje koje se nameće jest; treba li zakonodavac mijenjati postojeće odredbe i omogućiti učinkovitije provođenje testiranja na droge, slično kao što se to već godinama primjenjuje kod alkoholiziranih vozača? Do tada, čini se da će praksa odlučnog NE analizi krvi i urina na droge ostati čest obrazac na našim cestama.