✍️ Ante JUKIĆ
„Lako za sve, samo neka smo živi i zdravi.“
Ovu doskočicu u raznim inačicama svakodnevno slušamo, a vrhunac je bio prije pet-šest godina, kad je zdravlje doslovno korišteno kao ucjena. Za početak, jedna digresija. Dovoljno je reći „neka smo zdravi“, ne treba se bespotrebno razbacivati riječima. Čim smo zdravi, to automatski znači i da smo živi. Ja još nikad nisam vidio zdravog ‘bivšeg’, ali zato često susrećem bolesne živuće. Toliko o tome, sad o samoj biti poruke. Dakle, mislimo li mi zaista tako, je li nam zdravlje najvažnije u životu?
Pa, i nije. Jer, da je, ne bi neprestano kukali zbog svih onih stvari zbog kojih svakodnevno kukamo. Ne bi zdravlje prizivali kad ga izgubimo, nego bi ga cijenili dok ga imamo. Ne bi zdravi ljudi, kako ona poslovica kaže, imali tisuću, često besmislenih želja.
U „neka smo živi i zdravi“ mi zapravo tražimo utjehu za neuspjehe, poraze i životna razočaranja. I svoja, i ona naših bližnjih. Roditelji u tome prednjače. Kad dijete ne ispuni njihova očekivanja, tješe se činjenicom da je zdrav. To je, kako kažu psiholozi i psihijatri, kiselo grožđe, slatki limun, gorka lubenica ili što već. Čovjek generalno teško priznaje poraze i razočaranja, i sve će učiniti kako bi ih uljepšao, eufemizirao i učinio manjima. A ova doskočica uvijek je pri ruci.
Je, zdravlje je važno, bolesni to najbolje znaju, ali nije i ne bi trebalo biti najvažnije. Barem ne ono što se danas uglavnom podrazumijeva pod ‘zdravlje’. Ta nisu valjda smisao života idealna krvna slika, srce i pluća? Sigurno postoji mnogo ljudi u čijem je kartonu sve po PS-u, pa svejedno nisu sretni i ispunjeni. Na ‘papiru’, oni su savršeno zdravi, a u biti su bolesni. Možda i bolesniji od nekoga sa sto dijagnoza, ali s mirom i spokojem u srcu i duši.
Čovjek nije stroj čije se stanje može ocjenjivati po nekakvim propisanim parametrima, ne može puko fizičko zdravlje biti mjerilo sreće. Kod većine ljudi zapravo to i nije tako, pa mi stvarno nije jasno zašto se često skrivamo iza „neka smo živi i zdravi“. Sasvim je normalno tražiti više od zdravlja, i sasvim je normalno biti razočaran kad u nečemu ne uspijemo, kad smo poraženi.
A ovi što su toliko opsjednuti zdravljem, što samo o njemu pričaju, kojima je primarni cilj u životu ostati zdrav, oni su posebna priča. Često mi se čini kako su upravo takvi najbolesniji.
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.