PIŠE: Ante JUKIĆ
Koliko ste već puta čuli zlokobnu prognozu iz naslova? Ovih dana dotična se ponovno izvukla iz naftalina, nakon poraza jedne naše mlade selekcije od Luksemburga. U redu, svakako nije dobro kad nam bilo koja nogometna selekcija izgubi od njih, to nije sporno. Ali, nisu oni baš toliki ‘jazavci’, to bi ljudi koji prate nogomet trebali znati. Posebno kad se već upuštaju u ovakve analize.
Nogomet u Luksemburgu napravio je ogroman skok posljednjih godina, i reprezentativni, i klupski. Uostalom, ta njihova selekcija, protiv koje smo mi doživjeli, kako kažu, epsku blamažu, tri dana ranije odigrala je remi s Nizozemskom. To valjda nešto govori, osim ako i Nizozemska nije nogometni liliputanac? No, nebitno sad to, recimo da smo stvarno izgubili i od puno slabije selekcije. Znači li to stvarno da nam nogomet propada? Opet?
Mislim kako se malo previše značaja daje tim mladim reprezentacijama, točnije, njihovom rezultatu. Najbolji igrači uglavnom preskaču selekcije i ne igraju sa svojom generacijom. I oni će uvijek isplivati. Preostali, oni koji nisu kalibar za nešto više, s vremenom će otpasti i neće ni doći do A selekcije. Ili će u njoj imati manje važnu ulogu. A takvi su većina, to je normalno. Mlade selekcije nisu svrha same sebi, niti je toliko važno hoće li se plasirati na neko natjecanje, ostvariti rezultat. Imali smo kroz povijest puno igrača koji su dominirali u mladim selekcijama, pa se poslije izgubili, kao i onih koji su imali obrnut put. Seniori su važni, a mi tu imamo konstantu.
Ove priče o propadanju našeg nogometa već postaju smiješne. To slušamo stalno, još od one bronce 1998. u Francuskoj. Ponekad imaš dojam da bi neki stvarno voljeli da propadnemo, pa da mogu slavodobitno mahati svojim najavama. Dobronamjernim, naravno. Sve zbog iskrene brige, taman posla da bi to netko priželjkivao. I nije tu u pitanju samo nogomet.
Rukomet nam je po nekima, ne druga, nego treća liga. Sad smo se, doduše, malo vratili, ali ne sumnjam da će se nakon prvog lošijeg prvenstva ponovno aktualizirati ta priča. Vaterpolo nam isto godinama propada, no to je ništa u usporedbi sa skijanjem. Davno su nam poručili kako ono nakon Kostelića više neće postojati. I pogodili su, bome ne postoji više, ako zanemarivo sve ove momke i cure koje imamo.
S ovim sustavom kvalifikacija za nogometna prvenstva i njihovim proširenjem, gdje idu praktički sve iole ozbiljnije reprezentacije, mi ćemo se uvijek kvalificirati, kakvi god jesmo. Pošto sad često i treći iz skupine ide dalje, i to ćemo gotovo uvijek proći. Onda ćemo u nokaut fazi naletjeti na neku jaku reprezentaciju, ispasti i to će biti solidan rezultat. Što uopće znači propadanje, kako to definirati? Ako je uzimanje medalja na velikim natjecanjima letvica, onda da, propast ćemo sigurno. Pitanje je kad ćemo sljedeći put osvojiti jednu, a uzastopne na SP-ima usudio bih se reći nećemo više doživjeti, barem ova naša generacija. Dakle, ako ćemo se po tom mjeriti, definitivno smo u silaznoj putanji.
Ima li u našem nogometu problema? Ima, naravno. Je li baš toliko loše, kao što neki upozoravaju? Ni približno. To ne kažem ja, nego činjenice. Rezultati koji uporno prkose tom stalno najavljivanom propadanju.
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.