PIŠE: Ante JUKIĆ
Jedno od pitanja koje vjernik sebi najčešće postavlja je – kako svjedočiti vjeru? Neprekidno i svima pričati o njoj na sva zvona, ili je, možda, držati samo za sebe? Ne spominjati je nikad, pa ni kad te o njoj pitaju. Pitate li nevjernike, kršćani bi vjeru trebali držati unutar svoja četiri zida. Svako spominjanje Krista i njegovog nauka za njih je nametanje i ugrožavanje slobode drugoga, a to nije poželjno. Vjera je, kažu oni, privatna stvar, i za nju nema mjesta u javnom prostoru.
Teza o ‘privatnoj vjeri’ jedan je od mnogih spinova s kojim se danas susrećemo. Vjera, doista, jest privatna stvar, no to ne znači kako ljudi o njoj ne smiju pričati. To samo znači kako svatko ima pravo iskazivati svoju vjeru, i kako ona nikome ne bi trebala biti nametnuta. A iskazivanje svoje privrženosti Kristu svakako nije nametanje.
Tom logikom, čovjek zapravo skoro ne bi smio ni uzaći iz kuće, jer čim to učini, on na neki način iskazuje svoja uvjerenja. Što je nošenje dresova nogometnih klubova ili majica s bilo kojoj drugom porukom? Pjevanje i navijanja na ulicama da i ne spominjem. Što su razne povorke, štandovi, aktivizmi? Sve je to iskazivanje svojih uvjerenja. Treba li sve to zabraniti i ograničiti na četiri zida svoje kuće? Ne treba, nipošto. No, za za vjeru, pogotovo kršćane, očito vrijede neka druga pravila.
Naravno, uvijek treba imati mjeru. Tanka je granica između istinskog svjedočenja i dosađivanja drugima. Vjera je posebno osjetljivo područje, jer tu se govori o svetim stvarima, sakramentima, nije se s time olako razbacivati. Kao na tržnici.
Prvim kršćanima bilo je puno teže, nego današnjima. Živjeli su u neprijateljskom okruženju, bili su manjina, svaka kriva riječ mogla im je doći glave. Opet, to ih nije pokolebalo, tako da su za Krista mnogi spremno položili život. Kršćani danas, uglavnom, ne moraju podnositi takve žrtve. Žive relativno komotno, ali im je često teško učiniti i neke manje stvari kojima bi posvjedočili svoju vjeru.
Dobar primjer današnjim kršćanima može biti sveti Franjo Asiški. On je svojoj braći znao reći:
„Propovijedajte, samo propovijedajte! Ako treba i riječima.“
Isto tako, netko je jednom lijepo sažeo:
„Ne pričaj o vjeri ako te ne pitaju, ali živi tako da te neprestano ispituju!“
Kršćani bi vjeru prije svega trebali svjedočiti životom. Trebali bi kod svih ljudi s kojima se susreću, a posebno nevjernika, izazvati znatiželju. Potaknuti njihova pitanja, a onda na njih spremno odgovoriti. Otkriti im razlog svog životnog optimizma. Življenje vjere i riječi kad to prilika zahtijeva, to je očito pravi recept.
Europa i općenito zapadni svijet većinski su kršćanski, no sve je to danas nekako deklarativno. Nedostaje i djela, ali i riječi. Nameću se svakakve ‘vrijednosti’ koje nisu u skladu s njihovim naukom, dok kršćani sve to pasivno promatraju. Ili ni sami ne žive vrijednosti koje deklarativno ispovijedaju, ili ih možda sami žive, ali nisu spremni javno iskazati svoj stav i izložiti se kad to prigoda zahtijeva. Valjalo bi o tome razmisliti, uvijek s riječima svetog Franje kao duhovnim putokazom.