Poraz 0:3 nikad nije ni lagan, ni ugodan. Ali, za Zorana Zekića nema panike. Na igralištu pokraj Dunava njegovo je Sarajevo od Vukovara 1991 poraženo dotičnim rezultatom, a hrvatski stručnjak na klupi velikog bosanskohercegovačkog kluba ostao je smiren, čestitao domaćinu i odmah se okrenuo budućnosti.
– Imamo o čemu razmišljati i na čemu raditi. Čestitam Vukovaru, zaslužili su pobjedu. I hvala im na sjajnom gostoprimstvu – rekao je Zekić.
U Sarajevo je stigao prošle sezone. Ostavio je trag. Osvojio Kup BiH i završio treći u prvenstvu. Kaže, to je bio maksimum maksimuma. I on i klub zadovoljni. S razlogom – očekivanja rastu.
– Sarajevo je velik klub, institucija. Ovdje se stalno nešto mora. Stalno moraš isporučivati. Pritisak? Ogroman. Ali to sam naučio nositi. Usporedio bih to s Hajdukom u hrvatskim okvirima.
Život u Sarajevu mu odgovara. Otvoren grad, šarolik, živ. Navijači ga vole, ljudi ga prepoznaju.
– Osjećam simpatije na svakom koraku. To godi, ali i obvezuje. Uđem u mesnicu po kilu ćevapa, a izađem za pola sata. Mesar mi objasni gdje griješimo i što moramo mijenjati.
Unatoč obvezama, Zekić prati i hrvatske terene. I Vinkovce. I Cibaliju, čiji je bivši centarfor.
– U toku sam sa svime. Budica mi stalno “iskače” na mobitelu. Vidim da se nešto događa u Vinkovcima. Volio bih da Cibalia krene naprijed. Klub mi je jako prirastao srcu.
Posebno ga veseli trenerski angažman Tomislava Čuljka; bivšeg suigrača, bivšeg igrača, sada kolege…
– Drago mi je zbog njega. Zajedno smo igrali, kasnije sam mu bio trener u Osijeku. Neka mu daju vremena. Znam da je nekad bio ljutit na mene, ali sad će, iz trenerske perspektive, sigurno vidjeti stvari drukčije. Želim mu svu sreću.
Zekić je navikao na izazove. I pritisak. I ljude koji nogomet žive do zadnjeg detalja. Sarajevo mu to daje svakodnevno. Ali i dalje nosi Slavoniju sa sobom.
– Cibaliji i Čuljku želim sve najbolje – zaključio je Zekić i mahnuo na pozdrav.
U Sarajevu je institucija. U Slavoniji – domaći. Njemu i Sarajevu uzvratili smo istim željama u ime vinkovačkog nogometnog puka!