PIŠE: Ante JUKIĆ
Za početak, ‘ubit ćemo dvije muhe jednim udarcem’, budući da Nijemce i Komletince dijeli tek nekoliko kilometara. Susjedi se očito toliko vole, da jedni bez drugih ne mogu ni na tablici. Lovor je, naime, prošlu sezonu okončao na osmom mjestu s 43 boda, tik ispred svog velikog rivala koji je osvojio dva boda manje. Za oba kluba bila je to povratnička sezona u najvišem rangu županijskog nogometa. Nijemci su nakon nešto dužeg odsustva pristigli iz ‘Druge županijske’, dok se Slavonac ‘spustio’ iz višeg ranga.
Iako su oba kluba prošlu sezonu završila u dobrom raspoloženju, budući da zbog najave o smanjenju lige ni oni nisu mogli mirno spavati, dojam je da ni jedni ni drugi nisu bili u potpunosti zadovoljni. Nova sezona, nova prilika. Teško je očekivati da se mogu uključiti u borbu za sam vrh, ali jedna mirna sezona bez previše stresova sasvim je realan cilj za oba kluba. Najjači adut Slavonca su domaći teren, fanatičan pristup i njihova nadaleko poznata pozitivna drskost. Znamo kako se ono kaže: „Lakše je Hajduku preživjeti Veliku Gospu, nego županijskim prvoligašima gostovanje u Komletincima“. Lovor, pak, nije izrazito domaćinska momčad, oni optimizam crpe iz poznatog Linekerovog postulata po kojoj je ‘nogomet igra u kojoj uvijek pobjeđuju Nijemci“.
Okruglo deseto mjesto s okruglih 40 osvojenih boda prošle su sezone zauzeli Negoslavci. Riječ je o dobroj, uigranoj momčadi koja je još jedan primjer stabilnog županijskog prvoligaša. Prošle sezone i oni su se pomalo iznenađujuće našli u borbi za ostanak, ali više je to bio splet okolnosti i posljedica one zavrzlame oko smanjenja lige, nego dokaz nekakvih problema u klubu. Negoslavci igraju prepoznatljiv nogomet, nema u njemu previše nabijanja i ‘ho-ruk’ pristupa, bez obzira igralo se kodu kuće ili u gostima.
Iako više nije u svijetu mladosti (30. kolovoza će napuniti punih 35 godina), prvo ime kluba i dalje je Nenad Erić, čije kvalitete su dobro poznate svima koji prate amaterski nogomet. On će svoju kvotu pogodaka vjerojatno isporučiti i ove sezone, u koju Negoslavci ulaze bez naglašenih ambicija za plasmanom u viši rang. Dojam je kako su u ovom klubu zadovoljni trenutnom situacijom, kako im je ‘Prva županijska’ baš po mjeri, te u skladu s tim treba očekivati i njihov plasman na tablici. Zlatna sredina s laganim pogledom prema gore.
Bi li takvim plasmanom bili zadovoljni u Ceriću? Sudeći po vijestima koje su tijekom stanke pristizale iz tamošnjeg kluba i najava predsjednika Nedjeljka Mudnića – ne bi. Nakon što su nakratko ispali, pa se onda ipak vratili u ‘Prvu županijsku’, u Ceriću su ozbiljno prionuli poslu, odlučni da im se ne ponovi situacija iz prošle sezone. Već smo pisali o pojačanjima koja su sletjela na Stadion Josipa Čuljka Osima, njihova imena stvarno imaju težinu.
Kad se na to doda kadar koji ih je dočekao u svlačionici, dobije se momčad koja je spremna potući se za mjesto pri vrhu tablice. Mudnić svoju Mladost vidi među prvih četiri-pet. ali bez ustručavanja naglašava kako će objeručke prihvatiti i priliku za nešto više, ako se ona ukaže. U Ceriću može stanovati bolja ili lošija ekipa, može svačega nedostajati, ali jedno je sigurno – borbenosti i beskompromisnog pristupa, pogotovo na domaćem terenu, nikad neće.
Slično vrijedi i za drenovački Borac, koji je ovog ljeta proživljavao istu sudbinu kao Mladost. I oni su dobili pojas za spašavanje u ’12 i 5′, pa je za očekivati kako tu priliku neće olako prokockati. Iz njihovog tabora nema prevelikih najava, ne spominju se nikakve izražene ambicije, što govori kako bi ‘crno-crveni’ bili zadovoljni sezonom u kojoj neće do kraja strahovati za ostanak. Čovjek, kažu, najbolje uči na vlastitim greškama, vidjet ćemo jesu li i u Drenovcima.
S Borcem smo zaključili pregled klubova koji su i prošle sezone igrali u ‘Prvoj županijskoj’, a sad ćemo ukratko predstaviti nova/stara lica. Za početak, idemo do onih koji su se vratili iz Međužupanijske lige Osijek – Vinkovci.
Što uopće pametnoga reći za Borince? Jarminački klub još nedavno je skupljao trofeje i dočekivao Dinamo u Kupu Hrvatske, a sad već drugo ljeto zaredom skuplja igrače kako bi uopće mogao započeti sezonu. Lani su se nekako uspjeli ‘skrpati’ i započeti prvenstvo, ali i prije nego je lopta krenula s centra bilo je jasno kako će ‘Zagorci’ ispasti iz ‘Međužupanijske’.
Iako je tijekom zimske stranke bilo naznaka da stvari idu nabolje, ovog ljeta ista priča. Opet je bio upitan početak sezone, i opet je potvrda nastupa stigla u zadnji čas. Je li to samo odgoda neizbježnog ili će se stvari u ovom renomiranom klubu konačno posložiti, ostaje nam za vidjeti. U svakom slučaju, Jarminčanima je u ovom trenutku prioritet opstanak, potom se može razgovarati o ostanku, dok je o svemu drugom glupo i razmišljati.
Za razliku od Borinaca, HAŠK Sokol je ispao, ali nije potonuo. U Starim Jankovcima nisu povratak u županijske vode shvatili tragično. Njima je od rezultata seniora u jednoj sezoni puno važnija cjelokupna situacija u klubu, a ona je dobra. Djece ima, infrastruktura se stalno poboljšava, uvjeti za rad su dobri, tako da brige za ‘Sokolove’ nema.
Krešimir Majstorović i na klupi jamac je da će HAŠK Sokol ove sezone biti dobar, da će njihovo iskustvo igranja u višem rangu doći do izražaja u ovoj konkurenciji.
Za kraj ove nešto poduže najave nadolazeće sezone u ‘Prvoj županijskoj’, ostali su nam prvaci svojih 2. ŽNL. Prvo ćemo do najrenomiranijeg i, po svemu sudeći, najboljeg od njih. Frankopan iz Rokovaca i Andrijaševaca nakon jednogodišnjeg izbivanja vratio se tamo gdje mu je realno i mjesto, iako je nakon jesenskog dijela prošle sezone izgledalo kako će povratak u ‘elitu’ još malo pričekati. No, u klubu su tijekom zimske stanke ‘dodali gas’, ‘opljačkali’ Nosterijinu svlačionicu (Maslov, Marinović, Šuker, Pavlović) i s lakoćom prvo dostigli, a onda i u prašini ostavili drugoplasirani Vidor-Matijević.
Ovog ljeta ponovno su skoknuli u ‘šoping’ u Nuštar (Bekavac, Pajić), još malo ojačali kadar, i sad je to jedna sasvim fina i respektabilna momčad. Nju će, i na terenu i s klupe, predvoditi najveće ime ove lige. Dužno poštovanje svim odličnim igračima koji igraju ‘Prvu županijsku’, ali Mario Bilen i njegov ‘CV’ ipak su jedna viša razina i veliki adut kluba iz Rokovaca. I Andrijaševaca, naravno.
Kad klub uđe u viši rang, obično je primarni cilj ostanak, ali Frankopan zaista ne bi trebao biti u tim pričama. Ovaj kadar vrijedi puno više, njih ni ne treba gledati kao na novake, nego na momčad koja pripada ovom društvu. Ne samo momčad, nego i klub i selo općenito. Dovoljno je samo baciti pogled na stadionski kompleks pokraj Bosuta, i vidjet ćete da je to razina koju i mnogi klubovi iz viših rangova mogu samo sanjati. Još da stave ono voće, čokolade i izotoničke napitke na stol u svlačionici, čovjek bi se osjećao kao da igra Ligu prvaka. A još da u ovu ligu dođu Bošnjaci i(li) Tordinci, pa da ponovno u ‘Prvoj županijskoj’ gledamo mitski obračun Zrinski – Frankopan…
Ti dvoboji dio su prošlosti i (vrlo vjerojatno) budućnosti, sadašnjost nam, pak, nudi Budućnost. Šiškovački ponos također se vratio nakon jedne godine izbivanja. Dominantno su promarširali županjskom ‘Drugom županijskom’, ali taj rezultat ipak treba uzeti s rezervom, jer kvaliteta tog natjecanja je debelo ispod lige u koju su ponovno ušli. I ako smo za Frankopan rekli kako ne bi trebao strahovati za ‘goli život’, u Šiškovcima bi vjerojatno odmah potpisali ostanak zahvaljujući autogolu u zadnjoj minuti zadnjeg kola.
Kako razmišljaju u Bršadinu, ne znamo, ali lako je moguće da i njihove misli idu u istom smjeru. Za razliku od Frankopana i Budućnosti, oni se vraćaju nakon nešto duže pauze. Na dojmljiv su način osvojili naslov u svojoj ligi, no za konkurenciju u vukovarskoj ‘Drugoj županijskoj’ vrijedi isto ono što smo rekli za županjsku – teško je iz rezultata u njoj procijeniti stvarnu snagu momčadi.
Jedno od nepisanih nogometnih pravila je da momčadi koja uđe u više rang, kadar i razina igre iz niže lige neće biti dovoljni, da će morati napraviti iskorak. Frankopan je to napravio, dok kod Budućnosti i Bršadina sve nekako visi u zraku.
I to bi, dragi čitatelji i štovatelji najbolje nogometne lige na svijetu, zasad bilo to. Predstavili smo sve sudionike natjecanja, malo vidjeli tko kako diše, s čime bi tko bio zadovoljan. No, u konačnosti, sve su to priče. I njihove, i naše. Možda i najveća vrijednost sporta u odnosu na neka druga područja života je ta što postoji mjesto na kojem sva priča prestaje. Jedino na terenu momčadi mogu pokazati jesu li očekivanja i prognoze bile opravdane. Dakle, izađite na teren, pa da vidimo tko je najbolji. Tko je, a tko nije za ovaj rang natjecanja.