PIŠE: Mladen KEVO
Njihov je susret dugo čekan i dugo pripreman. I dugo odgađan. Taj susret; njega i Vukovara. Tog jutra sa sredine veljače Tisuću devet stotina devedeset i osme sitni je neki snijeg iz sivog neba padao po okljaštrenim stablima starih platana, u dugom drvoredu, na ulazu u Grad. Ušao je u Vukovar. Ušao je na posljednji način ovog svijeta na koji je mogao zamisliti, kako bi ikad u njega mogao ući. Doputovao je kao osumnjičenik. Dovezao se odvjetnikovim „SLK ABS Turbo“ metalik srebrnim Mercedesom…
Pisao je za taj dan. Disao je za taj dan. Izgarao je za taj dan. Čeznuo je za tim danom. Maštao je o tome danu. Brojio je dane, mjesece i godine do njega. Izložio se toliko da ga je – radeći 1991. Top listu `10 najvećih ustaških ekstremista za općinu Vinkovci` – beogradska `Duga` stavila na visoko treće mjesto. Žudio je godinama kad će to sveto jutro jednom napokon osvanuti. ‘Neke stvari nemoj previše željeti, jer pazi – mogle bi ti se na kraju i ostvariti’. I upravo je tako sad bilo. Sve je ispalo drukčije. Uvijek sve ispadne drukčije.
Umjesto da Vukovar bude mjesto profesionalne satisfakcije; možda neke promocije neke njegove nove, pete knjige ili nečeg sličnog, što će mu na onoj najvažnijoj, simboličkoj, moralnoj i etičkoj razini dati neki signal, pružiti pouzdan znak da njegovih sedam godina pisanja za Vukovar, da to sve nije bilo uzaludno; umjesto svega toga ironija jedne propuštene stvarnosti upravo tu na obalama plavog Dunava, na obalama širokog Danubesa, na obalama drevnog Istrosa, zlokobno mu se, kao neka avet, smijala u lice.
I ako može, ako samo može, nek’ pokuša dokučiti tko mu je ustvari ovo sve smjestio: njegovi ili njihovi, UDBA ili SZUP, javne ili tajne službe, središnjica ili lokalni klan, tajkun iz Berlina ili ortak iz Zagreba, Sova ili onaj što mu nije dao da bude glavni urednik Glasa Slavonije, a kad je otišao na VTV pitao ga `kolko košta da se vratiš`, onaj bivši švercer kožnim jaknama iz Trsta, onaj kojem je pomogao da uđe u Sabor ili onaj kojem je pomogao da postane Gradonačelnikom… Ili dio njih. Ili svi skupa. Više i nije bilo važno.
U trenutku kad su se dovezli pred jednu prilično oronulu zgradu, na čijem je pročelju visjela trobojnica, a pored ulaznih vrata ploča s natpisom „Županijski sud Vukovar“ automobil se zaustavio, a on se trgnuo iz svojih turobnih misli. Odvjetnik mu je rekao: „Idemo, vani sve vrvi od novinara i fotoreportera, navuci neki osmijeh na lice i nikom ništa ne odgovaraj na pitanja, gledaj samo ravno ispred sebe, sve dok ih ne prođemo i dok ne uđemo.“ Odmah je uočio tu sa strane i automobil s riječkim registracijskim pločicama.
Prepoznao je i tog fotoreportera. Vidio je da je ovaj malo zbunjen, zastao je na kratko i upitao ga je: „Oprostite, a kojim ste vi povodom tu?“. Ovaj mu je, malo se skanjujući, odgovorio: „Pa, znate, ja samo radim svoj posao. Tu je policijska „marica“ iz osječkog zatvora, eno vidite je desno od ulaza i ona dva pravosudna policajca, uz nju što stoje. Nama su dojavili da ćete biti danas sprovedeni u pritvor. Za naslovnicu naših novina, trebam napraviti snimak ‒ kako vas sprovode. Što ja tu mogu…“. Bio je šokiran!
Tako dakle. Tako to kod njih ide. Koordinacija i subordinacija na zavidnoj su im razini. On, s lisicama, na naslovnici riječkog Novog Lista, grada u koji je pozvan napraviti im TV. Lopine će ga prikazat lopovom! ‘Ima istina od kojih se ne može odstupiti, ima granica na kojima se mora stati, ima položaja s kojih se ne smije uzmicati’. Upravo tako sad se osjećao. Tako se onda odlučio i držati. Počelo je istražno ročište. Prvo istražno ročište u njegovom novinarskom životu. On i Istražni sudac jedan sučelice drugom.
Prema svim manirama i po svemu kako se držao i ophodio Istražni sudac, bio je to jedan uglađen stariji gospodin. Bio je u bijeloj košulji, s uredno svezanom kravatom, prosijed i vidjelo se već i po njegovom licu da taj ima puno utakmica u svojoj službi. Mirno je skinuo sat s ruke stavivši ga ispred sebe na stol, rekavši pritom: „Do jedanaest sati ćemo raditi, onda ćete dobiti stanku od dvadeset minuta, imate preko kafić u komu možete popiti kavu, pa ćemo onda nastaviti ‒ sve dok ne završimo.“
Uzeo je istražni spis sa stola. Bio je to fascikl, debeo možda i sedam-osam centimetara. Otvorio bi prvu, drugu ili treću stranicu u fasciklu, pa bi ga onda upitao: „Je li ovo vjerodostojan dokument?“, ili „Jeste li ovo vi potpisali?“, ili „Je li na ovoj narudžbenici vaš potpis?“, ili „Jeste li ovo vi osobno odobrili?“, ili „Jeste li za ovo vi znali da je učinjeno?“… Najduže su se zadržali kod stavki reprezentacije: „Zašto ovaj službeni ručak, zašto je i kome ova garderoba kupovana, zašto je i kome ovaj poklon naručen?“, i tako dalje.
Nije poslušao Odvjetnikove savjete, kako je najbolje neka mu u pamćenju „nastupi trenutna i sveopća amnezija“ te na sve upite samo ponavlja mantru: `Toga se ne sjećam`. Pa kako da se ne sjeća, to je bilo prije dvije-tri godine. Ima, inače, fotografsko pamćenje i toga se sjeća kao da je to bilo nedavno. Jasno pamti kad je učinio ovo ili naložio ono, gdje je tad bio, gdje je sjedio u svom uredu, tko je stajao pored, s kim je dogovarao. Svega se sjećao! Sve je činio, u dobroj vjeri i za dobro Televizije i Grada.
Predsjednik Suda, u međuvremenu, postao je isti onaj predsjednik Općinskog suda u progonstvu, koji je par godina ranije imao telefonom žestoki verbalni duel s njim, kao s urednikom Glasa Slavonije. Sucu je bio neprihvatljiv tekst u komu je taj sud on bio prozvao kao instituciju koja sjedi u Zagrebu i suprotno preporukama Vlade ne vraća se u Slavoniju ‒ kako bi se ovdje pripremali za skori povratak. Politika je tada to javno najavljivala, kao nešto što „samo što nije uslijedilo“! A on je žudio da to bude čim prije.
Prolazili su hodnikom, točno u trenutku kad je Istražni sudac zamicao u kancelariju Predsjednika Suda. Vrata su bila još poluotvorena. I on i njegov Odvjetnik sasvim su razgovijetno mogli čuti kako ovaj Istražnom sucu govori: „Onda, onako kako smo se dogovorili, pritvor za njega danas svakako trebaš odrediti.“ Istražni sudac na to je Predsjedniku Suda nešto nerazgovijetno odgovorio, a on i njegov odvjetnik izmijenili su poglede prepune zebnje… Nakon pauze i kave u kafiću vratili su se.
Upitao ih je uljudno smeta li im da sad zapali jednu cigaretu. Odgovorio mu je da mu nimalo ne smeta. Da ga je ovaj upitao u tom trenutku: A mogu li vam se, dok cigaretu pušim, popeti na ramena i na njima stajati, sasvim je izvjesno da bi mu i na to odgovorio: Naravno da možete, ni to mi ne smeta. To su takve situacije. Tako se osjeća svaki osumnjičenik, dok se odlučuje o njegovom pritvoru ili o ostanku na slobodi. Ovaj ga, međutim, više ništa nije pitao. Bilo je tiho. Bilo je jako tiho. Mirno je zapalio tu cigaretu.
Povukao ju je duboko i pustio je dim. Oblačići su se polako razvijali i uzdizali pri svjetlu te omanje prostorije. Na sjajnu pozlaćenu manžetu, na desnom rukavu njegove bijele košulje, padao je odbljesak svjetlosti električne žarulje iznad stola. Sad se rješava. U sljedećih nekoliko minuta, sve se rješava. Kojim će smjerom dalje krenuti čitav njegov život. Zna on jako dobro, što se zbiva sada u njegovoj duši. To će zapamtiti zauvijek. Ali, nije imao pojma što se zapravo odvija u duši tog Istražnog suca.
Okrenuo se ovaj licem prema daktilografkinji za manjim stolom, pored njegovog. Autoritativnim tonom joj je diktirao: „Pišite: Istražno ročište za osumnjičenika u Sudu u Vukovaru, u predmetu broj 225/98 zbog kaznenih djela iz čl. 337. st 1. i 4. završeno je u 12 sati i 37 minuta. Okrivljenik je veliku većinu navoda potvrdio. Pružio je zadovoljavajuća pojašnjenja na tražene upite. Pošto okrivljenik više nije direktor Vinkovačke Televizije, ne postoji opasnost od ponavljanja djela.
Kako ima novo prebivalište i novi posao to je onda i mogućnost utjecaja na svjedoke svedena na minimalnu razinu. Cijeneći činjenicu da se radi o ratnom izvjestitelju, dosad neosuđivanoj osobi, koja nikad ranije nije bila krivično terećena ni gonjena, to Istražni sudac donosi Odluku: Mjera izricanja pritvora, do daljnjeg nije nužna. Druge odluke, vezane uz ovaj istražni spis, donijet će se naknadno, u primjerenom roku. Kraj navoda. Vi, gospodine , i vaš Odvjetnik ste slobodni, sada možete ići!“.
Vukovar je ispisivao novu stranicu njegovog Putovanja. Traženje njegovog pritvora od strane Predsjednika županijskog suda, Hrvata, Ante – poput dima cigarete mirno je otpuhnuo Istražni sudac, Srbin, Milan… Upravo se provukao kroz ušicu igle. Ili je život samo miješao karte po svome. U jednom sasvim neformalnom razgovoru, par dana poslije, izjavit će: „Otvorimo li Kanal Ri, jednu spomen ploču zahvale iznad ulaznih vrata Studija, možemo komotno postaviti ‒ onom Istražnom sucu.“. Upravo ga je pustio.
P. S. S registarskom pločicom MK – 999 – VK njegova je `Plava ptica` opet gutala kilometre i oktane. Na putu do Kvarnera čekalo ga je novih 457 kilometara autoputa. Na cesti čuvali su ga: Bog, Kardinalova krunica koju je dobio u Nuštru ‒ omotana oko unutrašnjeg retrovizora automobila i BMW Petica. Uz njegovu volju da se održi, to je bilo sasvim dovoljno… Dok ga je, poput feniksa iz vlastitog pepela, još jednom s CD-a podizala ona glazbena plima `Bolera`, jedna mu je samo sretna misao strujala glavom: bit će Kanala RI, bit će još jedne televizije u Hrvatskoj, ipak će je biti… Dvadeset mjeseci kasnije, nakon duge, teške i iscrpljujuće bitke – Kanal RI je otvoren.
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.