PIŠE: Mladen KEVO
Proljeće je već bilo stiglo, ali vatrogasna dežurstva još nisu bila počela. Vani je već bilo sasvim ozelenilo; vani su ptice cvrkutale, vani su pčele letjele, vani su trešnje cvjetale. Izgledalo je da je sve u redu. A on je bio u kaznionici u Valturi. Sa stotinu šezdeset i osmoricom suputnika sudbine dijelio je isto zatvorsko proljeće i isti zatvorski krug. Voditelja zaštite od požara nije bilo u njegovoj kancelariji. Sa starog drvenog ormara stari ventilator zraka tiho je zujao. Na računalu je upravo bio napisao još jednu Zamolbu.
Marijanu iz Erduta bio je napisao zamolbu Vrhovnom sudu za izvanredni prekid izdržavanja kazne. Marijanu je žena umirala od karcinoma, djece nisu imali, nikog nisu imali. Imali su samo jedno drugo. Samo, što su se voljeli! Bolest na jednoj i zatvor na drugoj strani pred tom iskrenom ljubavi bili su nemoćni. Pred bolešću na jednoj i pred zatvorom na drugoj strani ta je iskrena ljubav bila nemoćna. U Marijanovim očima oboje se jasno vidjelo. Kad se u očima tuga i ljubav miješaju…
I kad im je nemoć glavni sastojak, treba se pozorno zagledati u takve oči. Bila je to saga o onim dubokim vezama koje je Bog odlučio ne nagraditi potomstvom. Nakon svega: ona umire, a on u zatvoru; on u zatvoru, a ona umire. Treći je put pisao predstavku i treći mu je put on sastavljao tu zamolbu. Treći mu je put Marijan koščatim hrapavim krupnim rukama, primajući isprintani dopis i stavljajući svoj drhtavi vlastoručni vitičasti potpis pod njega, govorio kako se poslije ručka vide u kantini.
I treći mu je put on odgovarao kako za tim nema potrebe. Sve se ponavljalo po treći put. Samo je odgovore na prva dva dopisa taj čovjek na rubu očaja još uvijek iščekivao. S nadom i sa zebnjom sad će čekati i odgovor na treći. Molio je Marijan privremeni prekid izdržavanja kazne. Molio je da zadnje dane, samo dok mu žena ne umre, bude uz nju. Poslije toga uredno će se vratiti i nastaviti pošteno izdržavati svoju kaznu. Zakon takve mogućnosti predviđa. No, Zakon je zapravo ono kako ga njegovi tumači protumače.
Ostalo je stvar milosti i dobre volje nekih pravosudnih službenika države, koja bi ipak barem ponekad trebala poslužiti i ovakvim običnim, duboko ojađenim, građanima. Pokazati im da za barem ovakve njihove zamolbe i vapaje nije gluha. Molio je Marijan Vrhovni sud da mu usliša tu očajnu molbu jednog očajnog čovjeka. Molio je Boga da ove u Vrhovnom sudu prosvijetli zrncem suosjećanja za njegovu životnu dramu. Molio je iskreno. Molio je sa sklopljenim rukama. Molio je sa suzama u očima…
Molio je nedjeljom u crkvi u obližnjem mjestu, u koju bi one zatvorenike koji su to željeli vozili na misu jednim starim dotrajalim autobusom. Molio je posramljen što ne može dati lemuzinu, jer novca kod sebe zatvorenici ne smiju imati. Molio je skrušeno i ponizno. Molio je na utrnulim koljenima, koja su prijanjala uz hladne kamene ploče po podu stare istarske crkve. Da mu se smiluju molio je i nebo i zemlju i državu i pravosuđe, ali je molio uzalud. Ništa mu ovdje nije bilo teško…
Ali mu je zbog ovakvih neuslišanih molbi bilo teško. Patnja mu nije bila strana, suosjećao je s ovim čovjekom. Znao je za svu birokratiziranost i za svu bešćutnost sustava. Znao je, ako preko nekog nema neko poznanstvo, nekog utjecajnog tko će se za njega u Zagrebu zauzeti, Marijanu neće biti udovoljeno. Pa ipak mu je još jednom to išao pisati, opet je podesio onaj izraz lica kao da je uvjeren da će to sad sigurno proći. Taj izraz lica bio je ona posljednja oaza nade u pustinji patnje jednog čovjeka…
U kojoj bi se, barem na kratko, skrasio Marijanov tužni pogled. Negdje duboko u sebi on je predosjećao da to opet neće proći, njihov odgovor još će jednom biti šutnja. Ne izjasniti se, na njegov upit ne reći čovjeku ni Da ni Ne – postalo im je navika. Držati ljude u stanju trajne neizvjesnosti smatrali su umješnošću vladanja. Oni su glasni i učinkoviti samo kad su njihovi interesi i njihovi ljudi u pitanju. Čovjeku se sve smije oduzeti, sve, ali ne i nadu. Spremivši ovakve dopise u ladicu – Oni su i nadu oduzimali…
U ovoj pravnoj državi iskrena ljubav nije bila olakotna okolnost. Marijanova se sudbina i bolest njegove žene nikako nisu uklapali u Njihov potpuno poljuljani ugled i narušenu javnu vjerodostojnost nakon ostavke bivšeg Premijera i bivšeg Predsjednika stranke. Strožim režimom prema zatvorenicima javno su demonstrirali kako `vladaju situacijom`; poručivali da upravljaju čvrstom rukom i da vlast ne misle prepustiti nikom… Svoju nacionalnu sramotu skrivali su bahatošću. Sunce je kroz prozor i dalje svijetlilo.
Proljeće je već bilo stiglo. Vani je već bilo sasvim ozelenilo; vani su ptice cvrkutale, vani su pčele letjele, vani su trešnje cvjetale. Izgledalo je da je sve u redu. Nakon što je ispratio Marijana čitao je od Bulgakova `Majstora i Margaritu`. Margarita je opet na metlu bila uzjahala i opet je poletjela. I opet je čeznutljivo dozivala Majstora neka joj se i on pridruži. A on se opet skanjivao. Kakva knjiga… U mnogim stvarima ti Rusi kaskaju za Zapadom, ali u književnosti… Kakva širina riječi i duha!
Tablice koje je trebao unijeti u računalo već je bio unio. Prezentaciju za ispit iz zaštite od požara i zaštite na radu, za petoricu novih iz Remetinca, već je bio održao. Testiranje za sutra u osam ujutro već im je bio zakazao. Testove za njih već je imao pripremljene na stolu. Metalne mlatilice za gašenje požara već je bio premazao novom crvenom minium bojom. Sjenike je već bio obišao. Bačve su bile iznesene i dvojica novih u njih su nalijevala vodu. S vozačem cisterne već je sve bio dogovorio.
Neka ovaj ostane i poslije tri te da se taj posao danas dovrši. Tekućinu protiv izlijeganja komaraca, koju će uliti u te bačve u tu vodu, već im je bio izdao. Magarcima i kozama stari je kruh iz kuhinje preko žice već bio prebacio. Poruku tko je iz kamenoloma zvao šefa uredno je već bio zabilježio. Dežurni mu je već bio u nenajavljenoj kontroli i nije zatekao ništa sumnjivo ni neprilično ni neuredno. Sve što se od njega očekivalo i sve što je bio njegov posao kao zatvorenika, radio je savjesno, mirno, odmjereno, strpljivo.
Ono pitanje bez odgovora: „A što ja tu zapravo radim?“ odavno je već bio potisnuo u najdublje dubine svih svojih čvrsto obuzdanih nemira. Vrijeme i činjenica da mora biti tu nisu ga izjedali, glodali ni uništavali, nego je minut po minut, sat po sat, dan po dan, tjedan po tjedan, iz mjeseca u mjesec lomio tu četvrtu dimenziju svog uzničkog svemira. Bio je sam u voditeljevom uredu i imao je dovoljno vremena. Imao je još nekoliko stotina identičnih dana ispred sebe, u kojima sve će biti isto.
Između utorka i četvrtka neće biti nikakve razlike, tek srijeda koja će ih povezati u niz od još tri prekrižena dana na kalendaru zatočeništva na zidu njegove sobe. Samo kad im slobodu oduzmu, i tek tada, ljudi imaju vremena. Jedino tad nikamo im se ne žuri! Imao je još tjedne i tjedne pred sobom u kojima, ako nije na dežurstvu, osam sati mora provesti u ovom uredu. Ima telefon ispred sebe, s kojeg ne smije telefonirati. Ima nevidljivi zid dvadeset metara od voditeljeve kancelarije, kojeg ne smije prekoračiti.
U `Ecce Homo` (Evo Čovjeka), Friedrich Nietzsche na jednom je mjestu zapisao: „U trideset i šestoj godini života spao sam na najnižu točku svoje vitalnosti, živio sam još, a da na tri koraka pred sobom ništa nisam mogao vidjeti… Tada, bila je 1879., napustio sam svoju profesuru… Iduće zime, suncem najoskudnije u mom životu… Živio sam kao sjenka, bio je to moj minimum“. I on je bio spao na najnižu točku svoje vitalnosti. I on je imao trenutaka u kojima na tri koraka pred sobom nije mogao ništa vidjeti.
Tada, bila je 2009. i on je bio napustio svoju profesuru. Iduće zime, suncem najoskudnije u njegovom životu, i on je živio kao sjenka. To je bio i njegov minimum. Ali mu nije padalo na pamet klonuti duhom, priznati da mu je život prekinut, da je ponižen, da je zgažen… Od dana kad je sve protiv njega pokrenuto, upravo je imenovan i novi – deveti ministar pravosuđa. U mandatima devetero ministara pravosuđa vođen je jedan blago rečeno `neobičan sudski proces`. I baš je to bilo neobično…
U drugim Zemljama devet Ministara pravosuđa svoje bi mandate obavljalo u vremenu od pola stoljeća, a u jednom četverogodišnjem ciklusu završavali bi se svi pokrenuti sudski postupci. Ovdje je, u dvanaest godina, promijenjeno devet Ministara a izvršenje presude u jednom sudskom procesu još nije bilo okončano… U `Galeb Jonathan Livingston` piše: `Većinu galebova ne zanima let, već jelo. A ovog galeba nije zanimalo jelo, već let.` U kaznionici donio je čvrstu odluku: Opet će letjeti. Više i dalje nego je ikad ranije bio poletio…
P. S. Bilo je i nepravednijih presuda, bilo je i dužih kazni, bilo je i težih robija, bilo je i veće nepravde, bilo je i krvoločnijih hajki, bilo je i podmuklijih urota, bilo je i besramnijih likovanja. Bilo je i većih propalih iluzija, bilo je i izopačenije vlasti, bilo je i okrutnije odmazde. Bilo je i vatrenijih domoljuba, bilo je i hrabrijih intelektualaca, bilo je i dosljednijih ljudi, bilo je i boljih rješenja, bilo je i lakših putova. Svega je bilo, samo ponuđenu mu Nagodbu s Njima – nikad nitko s takvim uvjerenjem i takvim dostojanstvom – nije odbio. Dugoj i mučnoj povijesti Nagodbenjaštva jednog naroda, njegovog Naroda, na osobnoj razini zadao je samrtni udarac…
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.