PIŠE: Mirko Mrnarević
Jednom zgodom naš se poznati bračni terapeut dr. Pavao Brajša našalio i rekao:
– Temeljno pravilo naše komunikacije glasi: „Kada će ova budala zašutjeti da ja nešto kažem?”
Na brutalno iskren način opisao je zapravo dr. Brajša ono što mi jedni drugima činimo u razgovoru. Želim “JA” nešto reći. To je dio našega načina razmišljanja i ne vidimo u tome ništa loše. Pa to svi rade! Normalno, zar ne? U jednoj mjeri jeste normalno, ali kada nam dođe netko s problemom onda ćemo jako raniti osobu ako ne znamo razgovarati na bolji način.
Zamislite, dođe Vam netko drag s velikim problemom. Govori Vam što ga muči, a Vi jedva čekate da mu kažete rješenje:
– E, da imao sam i ja taj problem, imala ga je i susjeda… Trebaš ovo ili ono napraviti…
Znate li kako se osjeća druga osoba koja je došla s problemom? Užasno loše. Kao da ju ne razumijete. Sve ste ispravno rekli, nema greške. Ali se drugi kraj Vas osjeća jadno. U trenutku kada Vas je najviše trebao, doživio je Vaše odbacivanje. I u pravu je. Niste ga saslušali, čuli, doživjeli. Samo ste ponudili rješenje. A ljudi ne trebaju rješenja, sami ih znaju. Trebaju nekoga da ih doživi i vidi u njihovim osjećajima i problemima. Ako ste za to sposobni, onda ste doista sposobni dati pravu podršku. Jer, tada će taj drugi osjećati da je sebe izrekao, da postoji, da smije reći i da ga netko razumije. Ljudi od nas ne trebaju savjete. Trebaju našu toplinu.
Kako postići takav način razgovora? Slijedimo samo jedno pravilo. Nazovimo ga pravilom ventilacije. Ventilirati nešto znači izbaciti nešto staro, ozračiti, unijeti svježeg zraka. Kada Vam netko dođe s problemom, posebno Vaše dijete, ventilirajte njegove osjećaje. Pustite osobu da govori, nemojte uskakivati sa savjetima, to uvijek možete učiniti kasnije. Pustite osobu da sebe izrekne, da kaže sve što ju muči. Izricanjem i Vašim interesom za sadržaj razgovora druga osoba dobiva od Vas najljepši osjećaj na svijetu. Da nije sama, da ju razumijete i volite.
Teško je zaustaviti vlastiti impuls pomaganja i nuđenja gotovog rješenja. Ali, ako Vam je doista do nekoga stalo i želíte pomoći onda ćete imati snage za takav ”korak unatrag”; da ne budete Vi u fokusu, nego druga osoba. Ovakav način razgovora je jedna od najbitnijih potreba čovjeka. Mi samo želimo da nas netko doživi, čuje, posluša. Da nas sluša s interesom i da kažemo sve.
Nakon što je osoba izbacila iz sebe svoje misli, strahove, osjećaje ona se smiruje. Tada može na scenu nastupiti racionalni dio koji traži rješenje. Možete reći svoje mišljenje i ono što biste Vi učinili, ali bez obaveze da druga osoba to tako i na isti način realizira. Ostavite joj slobodu da sama izabere. Možda želi izabrati krivo i Vi vidite da je to krivo. Slobodno iznesite svoj stav. No, uvijek uz davanje slobode drugoj osobi da učini i pogrešno.
Teško je dati drugima slobodu odlučivanja. Posebno ako smo prošli neka iskustva i vidimo gdje ju njezine odluke vode. U vaše pogreške. Posebno je teško kada je dijete u pitanju. Gledati kako ide krivim putovima. Baš onima koje ste Vi prošli. I neće slušati. I ne mora. Sloboda koju dajete samo je izniman oblik ljubavi. Pa i sloboda da druga osoba – pogriješi.