Dovoljno je otvoriti neku društvenu mrežu ili internetski portal pa ćemo naići na poruke koje nas ohrabruju, podsjećaju na našu vrijednost i uvjeravaju da zaslužujemo bolje. Kratke su, pamtljive i često zvuče kao mudrosti koje bismo trebali zapamtiti.
„Tko te nije znao cijeniti, nije te ni zaslužio.”
„Ljudi te povređuju jer nisu izliječili sebe.”
„Ako nekome smeta tvoja svjetlost, to govori o njegovoj tami.”
Ove rečenice skupljaju tisuće lajkova i dijeljenja. U komentarima čitamo: „Upravo tako”, „Istina”, „Ovo mi je trebalo danas”.
Iz psihološke perspektive zanimljivo je zašto nam toliko gode i koliko nam zapravo pomažu razumjeti ono što proživljavamo.
Popularnopsihološke poruke nude jednostavna objašnjenja za složene odnose.
Netko nas je povrijedio – narcis je. Kritizira nas – zavidan je. Udaljio se – nije znao cijeniti našu vrijednost. Ne želimo neugodan razgovor – „čuvamo svoj mir”.
Tako brzo pronađemo krivca i objašnjenje.
Razumljivo je zašto nam ovakve poruke odgovaraju. Kada smo povrijeđeni, usamljeni ili razočarani, često nemamo snage za preispitivanje vlastitog života. Treba nam nešto što će smanjiti nelagodu i poručiti: „Razumijem te. Ima smisla što se tako osjećaš.”
One mogu imati funkciju emocionalne regulacije. Daju nam utjehu, potvrdu i osjećaj da nismo sami.
Katkad preko njih kažemo ono što ne znamo ili ne želimo reći izravno.
Radije ćemo objaviti: „Najjači ljudi svoje bitke vode sami” nego napisati:
„Usamljena sam. Teško mi je. Voljela bih da me netko pita kako sam.”
Nadamo se da će oni koji nas poznaju razumjeti što smo zapravo htjeli reći.
Utjehu tražimo ondje gdje je možemo pronaći. Pa i na ovakav način.
No, što se događa kada te rečenice počnemo uzimati kao životne istine?
Osoba koja nas je povrijedila ne mora biti narcis, kao što ni kritika ne mora proizlaziti iz zavisti. Ponekad smo doista pogriješili ili svojim postupcima povrijedili drugu osobu. A neki se odnosi jednostavno završe zbog različitih očekivanja i želja, bez jasnog krivca.
Naravno, postoje i odnosi u kojima nas drugi doista iskorištavaju ili povređuju. Treba nam mnogo hrabrosti da u takvim odnosima napokon kažemo: dosta. Nekoliko riječi na ekranu ipak ne može pouzdano objasniti što se događa u našim odnosima.
I u jeziku kojim danas govorimo o teškoćama pojavila se moderna riječ – „izazov”.
Izazov je otrčati polumaraton ili u pedesetoj godini početi učiti strani jezik. To su ciljevi koje sami biramo, znajući da će zahtijevati trud.
Kada ostanemo bez posla, teško se razbolimo ili nas napusti osoba s kojom smo planirali budućnost, ne moramo to nazivati izazovom.
Smijemo reći da nam je teško. Da smo povrijeđeni, ostavljeni, izigrani ili uplašeni. Ne moramo u svakom gubitku odmah prepoznati priliku za osobni rast.
S vremenom iz bolnog iskustva možemo nešto naučiti. To ipak ne znači da je ono što nam se dogodilo bilo dobro niti da smo dužni iz toga izaći snažniji.
Lijepo je pročitati nešto što nam u teškom trenutku vrati malo nade. No ako se oslanjamo samo na popularnopsihološke poruke koje nam govore ono što želimo čuti, možemo se uljuljkati u ugodnu priču u kojoj smo mi povrijeđeni, osviješteni i puni empatije, dok su krivci uglavnom drugi.
Naši odnosi rijetko su tako jednostavni. I sami znamo povrijediti druge, pogriješiti u procjeni ili previdjeti vlastitu sebičnost, čak i kada imamo opravdane razloge za ljutnju.
Utješne rečenice mogu nam pomoći da prebrodimo težak trenutak. No osjećaj da nas je neka poruka pogodila i da se u njoj prepoznajemo još ne znači da ona točno opisuje ono što nam se događa. Ako je prihvatimo kao gotovo objašnjenje, možemo propustiti razumjeti nešto važno o sebi i svojim odnosima.
Za to trebamo pogledati i vlastite postupke. Razmisliti zašto nas nešto toliko pogađa, kako reagiramo, što se ponavlja u našim odnosima i koliko sami tome pridonosimo.
Psihologija nije samo način da bolje razumijemo druge. Trebala bi nam pomoći da bolje vidimo i sebe.