Na početku godine pune izazova za Vinkovce i njihova gradonačelnika, s Josipom Romićem sjeli smo na razgovor bez velikih parola, s mnogo stvarnih tema. Aktualni gradonačelnik, koji je prethodne četiri godine proveo u gradskom upravi kao zamjenik Ivana Bosančića, otkriva kako danas (na) grad gleda iz ponešto izmijenjene perspektive. Još odgovnornije i kudikamo osobnije! Razgovarali smo o prvih šest mjeseci mandata, svakodnevnim odlukama, očekivanjima građana i teretu koji s ovom funkcijom dolazi, i za grad i za njega osobno…
Na čelu Vinkovaca ste nešto više od šest mjeseci. Kako biste u jednoj rečenici opisali to razdoblje; maraton, sprint, školu strpljenja, nešto četvrto…?
– Uglavnom se svede na to da pokušavate trčati maraton, smireno, planski i s odmjerenom brzinom etapa, međutim, vrlo često se nađete u utrci na 110 metara s preponama. Ušli smo u mandat s puno planova i velikim očekivanjima. To je iscrpljujuće, ali i motivirajuće jer znate da sve što radite ima određenu težinu i svrhu.
Koja su tri ključna cilja koja ste si postavili na početku mandata i što od toga je već krenulo u smjeru kakav ste priželjkivali?
– Prvenstveno osigurati stabilnost i kontinuitet projekata, potom podići komunalni standard u svim dijelovima grada, a u svemu tome i zadržati otvoren odnos s građanima, nastaviti graditi zajedništvo po kojem su Vinkovci poznati. Svjestan sam da je pred nama još puno posla, ali važno mi je da razvoj grada ostane kontinuiran i održiv, a ne tek kratkoročni efekt.
Kad podvučete crtu ispod prvih pola godine mandata, jeste li danas zadovoljniji tempom kojim se stvari kreću ili biste, s odmakom, nešto od početnih prioriteta posložili drugačije?
– Zadovoljan sam većinom stvari, možda i više nego sam očekivao u ovoj fazi. Naravno da bih volio da je dio odrađenih poslova već iza nas, ali iskustvo me uči da je pogrešno preskakati stepenice. Dugoročno se uvijek pokaže da je strpljenje dobra investicija.
Kad se danas osvrnete na lipanj prošle godine i prvi dan u gradonačelničkoj fotelji; što vas je najviše iznenadilo, a na što ste se potajno pripremali, ali se ipak pokazalo težim nego što ste mislili?
– Iznenadilo me koliko se odluka ne tiče strategije, nego svakodnevnih životnih situacija građana. Pripremao sam se za pritisak, ali težina odgovornosti postane jasna tek kada shvatite da ne odlučujete o papirima, nego o ljudima. To je dio posla koji najviše oblikuje čovjeka.
Četiri godine bili ste dogradonačelnik, sada ste prvi čovjek grada. U kojem trenutku ste najjasnije osjetili: “E, sad je to stvarno moja odgovornost”?
– U trenucima kada je trebalo reagirati brzo, bez puno prostora za savjetovanja. Kada vidite da više nema nekog iznad vas tko će preuzeti „vrući krumpir“. Tada shvatite da morate biti spremni i na lake i na teške odluke, a nakon što ih donesete i čvrsto stajati iza njih.
Je li vam se život privatno promijenio? Imate li danas više prijatelja, manje vremena ili samo više “dobronamjernih savjeta” na ulici i u kafićima?
– Kada vam vaši sugrađani povjere ovako odgovoran zadatak kao što je vođenje grada, na vama je da sve što vas može omesti u tom poslu svedete na minimum. Obitelj mi je potpora u svemu, prijatelja se nikada ne odričem, ali svi moraju biti svjesni kako se nalazim u razdoblju koje neće trajati vječno, a u kojem sebe moram staviti na raspolaganje prvenstveno gradu i građanima. Što se tiče savjeta, svaki dobronamjerni je dobrodošao, ali ne vidim neku razliku u odnosu kada sam bio zamjenik gradonačelnika. Uvijek sam dostupan i spreman za razgovor i ljudi to znaju.
Postoji li neka odluka koja vas je u prvih šest mjeseci najviše “opteretila”; ona nakon koje ste se kući vratili s osjećajem da nosite cijeli grad na leđima?
– Ne bih izdvajao jednu, ali mogu reći kako me najviše opterećuju odluke koje su ispravne i obvezujuće sustavno i zakonski, ali teške ljudski. Situacije u kojima znate da ne možete svima pomoći, bez obzira na razumijevanje. Takve odluke nosite kući.
Uživate zamjetnu popularnost u gradu, oporbeni mač nije ni približno tako oštar prema Vama kao prema prethodniku. Naravno i razumljivo, postoje i kritizeri; kako se nosite s kritikama? Pogađaju li vas više one stručne ili one “kafanske”, koje često znaju biti i najglasnije? Ili možda internetske s lažnih profila?
– Kritike su neizbježne i nužne. Stručne kritike i dobronamjerne preporuke građana poštujem jer pomažu da budete bolji, dok one druge doživljavam kao šum kojem ne dozvoljavam da utječe na smjer kojim idemo. Najvažnije mi je da odluke donosim mirno i argumentirano. Lažne profile i stranice na društvenim mrežama sam nedavno komentirao. To je, rekao bih, globalni problem iz kojeg se mogu razviti posljedice kojih još uvijek možda nismo ni svjesni. Nedopustivo je da svatko danas može, bez dokaza, bez imena i prezimena kojim stoji iza takvih objava, ocrnjivati druge i obmanjivati javnost, a da pritom ne snosi nikakve posljedice. Djeluje mi kako se rješenje za takve „operacije“ trenutno ne nazire, ali zato svatko ponaosob mora biti svjestan gdje ide po informacije i koliko su lažne objave štetne i opasne.
Gdje grad može bolje, što vidite kako prostor za iskorak u smislu još kvalitetnijeg života? Što nedostaje infrastrukturno, sadržajno…?
– Možemo i moramo bolje u onome što čini svakodnevni život, u uređenosti naših ulica i kvartova, u funkcionalnosti sustava i osjećaju reda. Upravo tu vidim najveći prostor za iskorak. Ljudi najviše cijene uređen i funkcionalan grad u kojem je sve dostupno i na dohvat ruke. Uz velike kapitalne projekte, posebnu pažnju ćemo posvetiti i detaljima koji čine svakodnevicu u životu građana.
Da sutra na jedan dan ne budete gradonačelnik nego “običan Vinkovčanin”, što biste prvo promijenili ili kome biste se prvi požalili?
– Vjerojatno bih prvo komentirao gužve i radove, raskopane ceste, baš kao i većina građana. Potom bi se požalio na svako odsječeno stablo u gradu jer obožavam prirodu i zelenilo. Ali, na kraju bi se informirao i shvatio da su radovi na infrastrukturi znak da se grad razvija te da stara i bolesna stabla moraju biti zamijenjena mladima kako bi u konačnici izbjegli neželjene situacije. Perspektiva se brzo mijenja ovisno o ulozi koju imate.
Vinkovci su grad s jakim identitetom, ali i velikim očekivanjima. Gdje danas vidite najveći jaz između onoga što građani žele i onoga što je realno moguće?
– Najveći jaz je između potrebe za brzim promjenama, novim prometnicama, vrtićima i školama, i realnosti procesa koji traže vrijeme. Ljudi s pravom žele rezultate odmah, ali odgovorno upravljanje ne trpi prečace. Dosljednost je u tom odnosu ključna.
Kad govorimo o 2026. godini, što bi vas osobno razočaralo ako se ne dogodi do 31. prosinca, a što biste smatrali osobnim političkim uspjehom, čak i ako to ne bude “veliki projekt”?
– Razočaralo bi me da ljudi ne osjete pomak u kvaliteti svakodnevnog života. Osobno ću najsretniji biti kada svi naši učenici budu imali uvjete za jednosmjensku nastavu, sva djeca mjesto u vrtiću, a sve ulice uređenu komunalnu infrastrukturu. Sve to možda nećemo ostvariti do kraja godine, ali ćemo se potruditi da taj proces uđe u poodmaklu fazu i to će biti najveći uspjeh.
Je li vam teže reći “ne” suradnicima, stranačkim kolegama ili građanima koji dolaze s vrlo osobnim problemima?
– Najteže je kada ne možete ispuniti sve zahtjeva građana, naročito onih ljudi koji dolaze s osobnim problemima. To je dio posla koji vas najviše testira kao čovjeka. Suradnici i stranačke kolege moraju znati kako smo ovdje s ciljem vođenja i razvoja grada i brige za građane, sve privatne želje moraju ostati po strani.
Što vam danas najviše nedostaje iz vremena prije gradonačelničkog mandata; neka mala, obična stvar koju ljudi možda ne bi ni primijetili?
– Više slobodnog vremena, kako za druženje s obitelji i prijateljima, tako i za odlazak u prirodu, sportske treninge i slično. No, rekao sam, povjerenje građana sada je na prvom mjestu, sve drugo mora pričekati.
Nezaobilazna tema je, dakako, HNK Cibalia; posrijedi je emocija ovoga grada, a vi ste i navijač i predsjednik Skupštine kluba, dok je Grad većinski vlasnik. Možete li u praksi odvojiti navijačko srce od upravljačkog realizma i jeste li se već našli u situaciji da jedno vuče u potpuno suprotnom smjeru od drugoga?
– Emocije pripadaju tribinama i u ovakvim situacijama je poželjno da tamo i ostanu, koliko god to teško bilo. Strateške i financijske odluke moraju se donositi hladne glave, čak i kada srce vuče u drugom smjeru. Samo tako Cibalia može imati stabilnu budućnost, igrači, trener i navijači moraju ponuditi srce i emocije na terenu, a uprava i vlasnici logistiku i matematiku.
Za kraj; kad jednog dana završite gradonačelnički mandat, po čemu biste voljeli da vas Vinkovčani pamte; po projektima, po stilu vođenja ili po tome da ste “ostali svoj”?
– Volio bih da me pamte po tome što smo Vinkovce učinili gradom u kojem mladi žele ostati živjeti i odgajati djecu. Po modernim školama, uređenim kvartovima, energetskoj održivosti i očuvanom zajedništvu. Ali i po tome što sam, unatoč svemu, ostao Roma kojeg svi znaju.