PIŠE: Ante JUKIĆ
Ne tako davno bili smo sasvim dobro pokriveni što se prijevoza tiče. Za velike udaljenosti koristili smo zrakoplove i zrakomlate, za one nešto manje imali smo čitav spektar sredstava. Od vlakova, autobusa i automobila, do ciklova svih vrsta. Najhrabriji među nama znali su se ponekad odvažiti i dionicu dužu od 200 metara svladati pješice, a ako nam uopće nije bilo važno stići negdje, tu je bio HŽ. Ne kaže se, uostalom, bez veze, kako je radost u putovanju, a ne u dolasku na cilj.
No, onda je jedan pametnjaković s viškom slobodnog vremena došao na genijalnu ideju. Nemojte me krivo shvatiti, ništa protiv čovjeka, taman posla. Izumi su uvijek dobri, ako ih se pravilno iskoristi. Nije on kriv što je hrpa ljudi odjednom shvatila kako im je život nezamisliv bez tih jurilica. Jednostavno ih i oni moraju imati. Znamo svi kako su trendovi zeznuti. Kad žaba lako poklekne, gdje onda neće ovaj današnji pomodarni čovjek. I tako dobismo još jedan začin u ionako uzavrelom prometnom loncu.
Imaš te vozače i njihove limene ljubimce koji su na poziciji moći. S jedne strane, tu se neizbježno rađa bahatost, ali, opet, to ih ponekad stavlja i u poziciju dežurnog krivca. Kod pješaka je obrnuta situacija. Oni zaista jesu najranjiviji, no činjenica je i kako tu svoju poziciju često zloupotrebljavaju i prave žrtve od sebe. Nikad oni, jadni, nisu krivi, uvijek je to zločesti i bahati vozač. Pogotovo ako se radi o onom poznatom njemačkom autu s tri slova u nazivu. Motociklisti su posebna priča. Neki ih vide kao sektu, drugi spominju komplekse, a ja ću reći kako je to svakako osebujna skupina ljudi koja stavlja glavu u torbu svaki put kad sjedne za upravljač. Mislim, vrijedi to za sve vozače. ali za njih posebno. Ako nešto krene po zlu, šanse su im male.
E, sad dolazimo do moje omiljene skupine. Biciklisti! Svakako najdomišljatija ekipa, vrlo lukava. Kad im odgovara, onda su vozači, kad treba glumiti žrtvu, ponašaju se kao pješaci. Prelaze sa staze na cestu kad i kako hoće, na zebri mogu sići s bicikla samo slučajno, a ne libe se ni projuriti pješačkom zonom. Jednosmjerna ulica za njih ne postoji, to je za obične smrtnike. Prometne znakove uglavnom znaju, ali im ne daju previše na važnosti. Reflektirajući prsluk po mraku? Kacige, svjetla? Ma, dajte, tko je to vidio. Latentna opasnost za sve ti biciklisti, kažem ja.
I kao da sve to nije bilo dovoljno, kad da nam nije preko glave rata i nesnošljivosti u trokutu auti/motori – pješaci – biciklisti, pojaviše se i oni. Ne znaš uopće ni što su, zakon ih ne poznaje. Nit’ su motori, nit’ bicikli. Nit’ za cestu, još manje za stazu. Jure okolo u slalomu, ne možeš ih pošteno ni izvrijeđati, prebrzo odmagle. Onako uzvišeni odaju na tim jurilicama dojam nedodirljivosti. Postoji ovaj naš i postoji njihov svijet. Još ako stave slušalice na uši pa se potpuno isključe, onda im tek možeš staviti soli na rep.
Naravno, djeca ne bi bila djeca, kad ni ona sad to ne bi morala imati. Kao da se ionako gotovo ne kreću, pa im treba ubiti i to malo tjelesne aktivnosti. O sigurnosti i opasnosti ne moram ni govoriti. Jako, jako, opasno, a pristupačno svima bez prevelike kontrole i nadzora. Toliko, da me sad pomalo i sram što sam nekad znao biti grub prema biciklistima. U usporedbi s ovom novom pošasti, gazitelji pedala izgledaju mi kao anđeli. Oprostite, dragi naši biciklisti, i mi vama sve opraštamo!
Uvijek me zanimalo jedno. Kad su već toliko komotni i kad očito baš preziru od bilo kakvog napora, kako im se uopće da tako stajati za vrijeme vožnje? Što ne ugrade nekakvu stolicu? I onda neki dan proleti jedan upravo takav. ‘Ajde, barem nešto, drago mi je vidjeti da i oni napreduju. Očekujem sad kako se taj napredak neće zaustaviti i kako ćemo u skoroj budućnosti vidjeti mnoge druge novine. Pa onda, recimo, doći i do vozila na dva kotača pogonjenog motorom, s udobnim sjedalom i upravljačem, sposobnim razviti zavidnu brzinu. I nazvati ga, bubam sad, motociklom. To bi baš bio veliki izum.
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.