✍️ dr. sc. Milica BENIĆ
Volimo ljude koji nas znaju nasmijati. Dobar smisao za humor osobina je koju kod drugih cijenimo. Humor povezuje, smanjuje napetost i pomaže da lakše podnesemo neugodne situacije. U teškim razdobljima znamo se smijati stvarima koje nekome sa strane uopće ne bi bile smiješne. Humor nam tada daje malo odmaka od onoga što ne možemo promijeniti.
Ipak, nije svaki smijeh znak da se svi dobro zabavljaju.
Zamislimo društvo za stolom. Netko pogleda prijatelja koji se u posljednje vrijeme udebljao i dobaci:
„Vidim da ti brak baš godi.“
Ostali se nasmiju. Prijatelju nije smiješno.
„Što je? Ma zezam se.“
A kada pokaže da mu je komentar zasmetao, stiže još jedna opaska:
„Bože, kako si osjetljiv. S tobom se čovjek više ne može ni šaliti.“
Netko je prvo rekao nešto neugodno, a zatim nelagodu koju je izazvao pretvorio u manu druge osobe. Više nije pitanje je li šala bila ružna, nego zašto je netko toliko osjetljiv da je ne može podnijeti.
Psiholog Rod Martin i njegovi suradnici razlikovali su nekoliko stilova humora. Afilijativni humor zabavlja, stvara ugodnu atmosferu i povezuje ljude. Agresivni humor uključuje ismijavanje, sarkazam, podbadanje i ponižavanje drugih.
Prijatelji se, dakako, zadirkuju. U dobrim odnosima možemo se šaliti na račun svojih mana i pogrešaka, a da nakon toga nitko ne poželi propasti u zemlju. Puno više o odnosu govori ono što se dogodi kada šala prestane biti smiješna osobi na čiji je račun izrečena.
Netko će vidjeti reakciju, stati i reći: „Oprosti, nisam tako mislio.“
Drugi će nastaviti objašnjavati da je problem u vama.
„Ma samo se šalim“ tada postaje izgovor za nepristojnost.
Šala može poslužiti i za zauzimanje pozicije u društvu. Jedan zadirkuje, procjenjuje i nasmijava ostale, a drugi postaje materijal za zabavu. To se dobro vidi kada se uvijek zadirkuju isti ljudi ili kada netko uživa u šalama na tuđi račun, ali puno teže podnosi šalu na vlastiti.
Istraživanja agresivni humor povezuju s većom hostilnošću i agresivnošću. Ipak, iza svake zajedljive opaske ne treba tražiti dijagnozu ni duboku unutarnju nesreću. Razlog može biti naučen način komunikacije, slab osjećaj za granice ili nedostatak obzira prema učinku vlastitih riječi.
Čovjek pritom može biti vrlo duhovit. Može brzo uočavati tuđe slabosti i izvrsno procjenjivati što će nasmijati društvo, a da nije osobito obziran.
Prepoznati gdje je netko ranjiv i poštovati tu ranjivost nisu ista stvar.
Postoji i humor koji okrećemo prema sebi.
„Ma znaš mene, ja sam antitalent za te stvari.“
„S ovakvim nosom dobro da sam se uopće udala.“
To može biti sasvim bezazleno. No kada osoba gotovo uvijek sebe pretvara u predmet šale, humor joj može poslužiti da sama zada prvi udarac. Lakše je nasmijati druge vlastitoj slabosti nego čekati hoće li je netko drugi primijetiti i iskoristiti. Martin taj stil naziva samoporažavajućim humorom.
Ni crni humor nije isto što i agresivni. Ljudi se šale o bolesti, smrti i drugim teškim iskustvima jer im to pomaže izdržati ono što ne mogu promijeniti. Razlika je u tome što se kod agresivnog humora zabavljamo na račun druge osobe.
Zdrav humor zato ne mora biti ni pristojan ni bezazlen. Može biti crn, sarkastičan, apsurdan, provokativan, čak i na granici dobrog ukusa.
Važno je što ostavlja iza sebe.
Neke nas šale zbliže. Druge ostave nekoga postiđenog dok se ostali smiju.
Tu se najbolje vidi razlika između humora kojim se smijemo zajedno i humora kojim se smijemo nekome.
A kada čovjek jasno pokaže da ga nešto boli, odgovor „Samo se šalim“ više ne govori mnogo o njegovu smislu za humor.
Više govori o našem osjećaju za mjeru.