PIŠE: Ante JUKIĆ
Svijet nikad nije bio potpuno sigurno mjesto za život, niti će ikada biti. Ubojstva, zločini, nasilje i razni drugi oblici kršenja zakona neraskidivi su dio civilizacije, još tamo otkad je Kajin ubio Abela. Proteklih dana aktualizirana je tema sigurnosti u najdražem nam gradu. Nezgodno je pričati o tome jesu li Vinkovci siguran grad kad se dogodi nešto ovako, pomalo je smiješno u takvim trenucima govoriti kako nema razloga zabrinutost. Iz tog razloga sklon sam tezi kako se o ovoj temi treba pričati u normalnim okolnostima, jer tad se stvari mogu puno objektivnije i razboritije vidjeti. No, tako je to, teme su najzanimljivije kad su aktualne.
Što uopće znači sigurnost? Postoji li mjera sigurnosti? Za onoga tko doživi nešto ovako, ni najsigurnije mjesto na svijetu neće biti sigurno, to je logično. Opet, s druge strane, netko će se osjećati sigurnim i u sredini koja to objektivno nije, sve dok to na svojoj koži ne osjeti. Kad bi imali policiju na svakom koraku, to bi sigurno smanjilo stopu kriminala, zločina i kršenja zakona, no i samo takvo okruženje, s policijom gdje god se okreneš, stvaralo bi u čovjeku osjećaj nelagode i nesigurnosti. Uostalom, sigurnost, o bilo kojoj sferi života se radilo, nikad ne može biti ultimativni cilj. Prije svega zbog financijske strane, a onda i zato što bi takav život bio besmislen.
Postoje nekakvi statistički prilozi koji govore u prilog (ne)sigurnosti pojedinog grada, ali bojim se kako ni to nema previše smisla. Znamo svi onu priču o statistici i bikiniju, o točnim podacima iz kojih se mogu izvući pogrešni zaključci. To mi je isto kao kad se na osnovu podataka o visini plaće i stope (ne)zaposlenosti dokazuje kako je život u Hrvatskoj dobar ili loš. Uglavnom, sve ovisi o tome što želiš dokazati, za sve možeš izvući podatak koji će govoriti tebi u prilog. Tako je i sa sigurnosti.
Mislim kako policija u cijeloj ovoj priči nije toliko bitna. Barem kad govorimo o ‘pravim’, isplaniranim zločinima, Ako netko ima jasne namjere i točno određenu metu, policija ga neće zaustaviti, takvi će uvijek pronaći način. Policijske mogućnosti su ograničene, ona uglavnom djeluje u okvirima onoga što joj je netko drugi propisao. Puno važnije tu je pravosuđe, koje bi trebalo postaviti takve okvire, da svatko mora stoput razmisliti prije nego se upusti u zločin. Kad govorimo općenito o trendu nasilja, tu već policija ima veću ulogu, ali u toj priči puno su važniji mediji i društveno okruženju. Nasilje je svuda oko nas, nikad dostupnije. Medijski sadržaji vrve njime. Teško je onda očekivati da se to onda neće iz virtualnog preliti u stvarni svijet.
Kad maknemo u stranu sve statističke podatke i analize, uvijek ostaje onaj osobni osjećaj sigurnosti. Koliko se običan ‘mali’ čovjek osjeća sigurnim šetajući ulicama svog grada? Je li relativno bezbrižan ili se neprestano okreće oko sebe u strahu? Ja ću reći da Vinkovci jesu siguran grad. Naravno, nešto loše se uvijek može dogoditi, ali to je tako, potpuno siguran grad ne postoji. U Vinkovcima su ovakve vijesti baš ‘prijelomne’, što je dobar znak. Bilo bi loše kad bi nešto takvo postalo uobičajeno.
Ima dijelova svijeta gdje meci lete kao vrapci i komarci, gdje čovjek ne može bezbrižan izaći na ulicu ni u pol bijela dana. Noći ne treba ni spominjati. Nekad su sinonim za takva mjesta bili opskurne četvrti velikih američkih gradova, favele Rio de Janeira ili zaostali dijelovi Afrike i Azije, no danas više ne moramo gledati toliko daleko. Nesigurnost je postala dio svakodnevice i u mnogim europskim državama, a bezbrižne šetnje ulicama svoga grada samo uspomene iz prošlosti.
Gledajući stvari iz te perspektive, Vinkovci (još uvijek) izgledaju sigurno. Naš grad je, kako kažu, najstariji u Europi. Je li i najsigurniji u Europi, teško je sa sigurnošću tvrditi. Potpuno siguran sigurno nije, ali da spada među sigurnije, u to sam sasvim – siguran.