PIŠE: Ante JUKIĆ
Bog je početak i kraj svake religije, a molitva njezina temeljna pobožnost. Ne može se vjerovati, ako se ne moli, kao što se ne može ni moliti, ako se ne vjeruje. Molitva i vjera, štoviše, toliko se isprepliću, da tu zapravo govorimo o istoj stvari. Možda upravo u ovome krije se razlog, zašto ljudi ponekad krivo shvaćaju molitvu. I nevjernici, što je na neki način i logično, ali i vjernici.
Moliti ne znači upućivati svoje želje i potrebe Bogu, očekujući od Njega kako će ih uslišati i potvrditi nam svoje postojanje i ljubav prema nama. Kao što ni vjerovati ne znači kako će sve biti dobro i kako će Bog ‘to sve posložiti’. Jer, ako je to kriterij, onda Bog ili ne postoji, ili ne voli ljude baš toliko, ili jednostavno nije previše zainteresiran za njihove probleme. Naravno, ovdje govorimo o ljudskom poimanju dobrog i lošeg, poželjnog i nepoželjnog.
Neće sve biti dobro, ako se molimo. Ni za nas, ni za naše bližnje. Ne na ovom svijetu. Patnja, tragedije, smrti i bolesti su svuda oko nas. Jednako pogađaju i one koji žive kao da Boga nema, kao i one koji su Mu posvetili cijeli život. Poštapalica ‘dat će Bog, bit će to sve dobro’ je upravo to, poštapalica. To nije iskaz vjere, nego obično praznovjerje. Bog nije ‘jukebox’. Takav stav u svojoj je biti ohol i bahat, jer kako drugačije nazvati postavljanje uvjete Onome tko vas je stvorio? Bog ne ispunjava čovjekove želje, ali izvršava sva svoja obećanja. A ona se uglavnom ne tiču ovozemaljskog.
Stoga moliti znači pouzdati se u Boga bez obzira na to koliko svakodnevica nekad izgledala sumorno i teško, vjerovati kako je prolazna patnja na ovom svijetu zalog nečeg puno vrjednijeg. I vječnog. Čovjek koji moli ne očekuje uvijek dobro, nego traži snagu za suočiti se s lošim. Boga ne gleda kao čarobnjaka koji će svojim štapićem otkloniti sve njegove probleme, nego kao suputnika na životnom putu koji će mu pružiti utjehu i snagu.
Postoje ljudi koje život, narodskim rječnikom, nije mazio, koji su prošli kroz mnoge tragedije, a opet su tako mirni i spokojni. Puni povjerenja i zahvalnosti prema Bogu. A uvijek, koliko god nam se stvari činile lošima, ima razloga za zahvalnost. Takvi ljudi ne pričaju puno, nije im Bog neprestano na usnama, a opet nekako osjećate tu njihovu vjeru i potpuno predanje. S druge strane, ima i onih koji Ga neprestano spominju, s tolikom lakoćom i površnosti, često potpuno banalno. Pričaju o Bogu kao da su s njime ove čuvali, dijele mu savjete, sugeriraju kako bi nešto trebao riješiti. I jedni i drugi su vjernici, i jedni i drugi se mole, ali to su dva potpuno različita pristupa Bogu i životu. S jedne strane molitva u kojoj se traži snaga za život i prihvaćanje Božje volje, s druge iskazivanje svojih želja i nastojanje ovaj život učiniti što lagodnijim.
Ne postoji loša i besmislena molitva, ona uvijek ima donosi nešto dobro. Čak i ono naizgled papagajski i mehaničko ‘štancanje’ pokazuje čovjekovu težnju za duhovnim rastom. Ljudski je očekivati kako će Bog uslišati naše molitve i nadati se dobrim stvarima, no to nikad ne smije biti cilj, molitvom ne bi trebalo Boga testirati. Nego jednostavno sve staviti u Njegove ruke i pouzdati se kako je Njegov način najbolji način. Koliko god nam nekad to bilo teško prihvatiti.