Šok i nevjerica

PIŠE: Ante JUKIĆ

Svi mi imamo događaje iz prošlosti koje posebno pamtimo. Događaje koji su nam se urezali u sjećanje, događaje koji su nas na neki način definirali kao čovjeka. Imam i ja dosta takvih, a u ovo doba godine još uvijek me presjeku dva trenutka koja će me, očito, pratiti cijeli život. To je valjda zato što je sezona tih mojih trauma na vrhuncu.

Više se ni ne sjećam koje je to godine bilo. Znam samo da je bilo ljeto i da je bilo nepodnošljivo vruće, vruće kao nikad prije. Ove današnje vrućine, to vam je ništa kako je nekad bilo vruće. I nije ni toliki problem bilo tih 45 stupnjeva, ali sparina… A onda nije bilo klime k’o danas.

Uglavnom, rekao bih da sam bio pri kraju srednje škole ili negdje na početku fakulteta. Znam, znam, ne možete vjerovati, ali i za bavljenje novinarstvom potreban je fakultet. Pa nije valjda da mislite kako svatko može biti novinar, da je to samo kopiraj/nalijepi ili piši što urednik zapovijedi? I to sve začinjeno mnoštvom gramatičkih i pravopisnih pogrešaka? Mislim, ono, taman posla.

I tako, još uvijek djelomično pod dojmom spoznaje kako Djed Božićnjak ipak postoji, uputio sam se na ručak kod tete, ni ne sluteći kakav me šok čeka. Šok u odnosu na kojeg ova priča o Djedu Božićnjaku izgleda kao bajka za malu djecu. Ručamo mi tako, a ja po običaju ne jedem salatu. Generalno, mislim kako je ta salata jedan veliki mit i pranje savjesti zbog ostale, većinom nezdrave hrane na stolu, ali nije to sad tema. I onda dolazi šok. Teta mi ponudi paradajz, na što ću ja: „Ne, hvala, znaš da ja ne volim povrće“. Tetina rečenica koja je uslijedila još uvijek mi ledi krv u žilama, čak i pri ovoj vrućini: „Pa, paradajz je voće, a ti voće obožavaš“.

Ne moram vam ni opisivati svoju reakciju. Šok i nevjerica. Pa kako, kako je to moguće? Ručak je za mene u tom trenutku bio završen, u sekundi sam ostao bez volje za životom. A i bez apetita. Dosta dugo je trebalo da se priberem i dođem k sebi, znakove života počeo sam pokazivati tek kad je na red došao desert i njezino veličanstvo – lubenica.

Svu tu traumu zbog paradajza mislio sam izliječiti uživanjem u svom omiljenom jelu, kad ono novi šok. Nevolja očito nikad ne dolazi sama. Kad sam se ponovno pridružio društvu za stolom, teta me ponovno ošine: „Otkud ti sad jedeš lubenicu, pa ti ne voliš povrće?“.

Ne, ne, ovo nije moguće. Nema šanse. Možda, možda nekako mogu prihvatiti da je paradajz voće, ali da je lubenica povrće? Ne mogu, previše je to za mene. Saslušao sam objašnjenja, vjerujem struci kad kaže da je tako, no negdje duboko u meni uvijek će ostati to zrno sumnje. I danas, toliko godina kasnijem još uvijek me trnci prolaze kad se sjetim tog naizgled običnog ručka koji mi je iz korijena promijenio život.

Do tada sam bio prilično definiran čovjek, s jasnim principima. Voće volim, povrće ne volim. Ove spoznaje o paradajzu i lubenicu samo su unijele zbrku i zakomplicirale stvar. I sad uvijek ima taj ‘osim’. Volim sve voće, osim paradajza. Ne volim povrće, osim lubenice. Baš iritantno i nepraktično.

Htio bih još nešto reći, dragi čitatelji, ali ne mogu. Pokušajte me razumjeti, nije lako pisati o ovakvim stvarima. Posebno su teški ovi dani u godini, kad je sezona lubenica i paradajza na vrhuncu. I da, dok sam još donekle pribran, samo ću jedno napomenuti. Znam da je pravilno rajčica, ali dok od nekoga ne čujem da je kuhao rajčicu, za mene će to uvijek biti paradajz. A sad pozdrav, još bi mi samo trebalo da saznam kako riba nije meso. To bi me baš ono dotuklo…