✍️ Ivan GRIGIĆ – Šinko
„Deset dugih godina, mi bez našeg Stjepana“, pjevali bi Novi fosili danas, da su kojim slučajem iz Vinkovaca.
Desetljeće je proletjelo, no ne prođe ni dan da spomen na njihovo prvorođeno dijete mami Marijani i tati Ivici ne nacrta osmijeh na lice.
– Unatoč svojoj bolesti, Stjepan je imao puno zadovoljstava, da tako kažem „hobija“, a najveći i najdraži je bila – Cibalia! – priča tata Ivica sjetnim glasom.
Da dječak obožava svoj nogometni klub nije rijetka pojava, međutim, Stjepanova specifična situacija učinila je da za njega čuju i van granica Vinkovaca, Hrvatske, Europe…
Mnogi će reći da je Stjepan bio najveći navijač Cibalije.
Teško je to procijeniti, poznajem mnoge kojim je Ciba smisao života… I mnogo više od toga.
Samo, mi koji volimo klub često znamo kukati i rondati zbog uprave, politike, dugova, igrača i katkad dovodimo u pitanje svoju ljubav i vjernost pa se s Istoka, a bome i Zapada, mogu čuti rečenice poput: „Dok je ove uprave, ne idem na utakmice!“, „Stadion me više neće vidjeti“ ili „Dok sam živ, više ne dolazim!“.
Kod Stjepana toga nije bilo, on je Cibu obožavao jednako i kad je predsjednik Gagro ili Pero, kad smo drugi ili osmi, jednako i ujutro, i navečer.
To mi daje za pravo da Stjepana Vojnića nazovem NAJVJERNIJIM navijačem kojeg je Klub ikada imao.
A nitko ne može u jednoj rečenici opisati sina kao što to može majka:
– Znam da je Stjepan sretan jer ga voli i pamti toliko ljudi, to pokazuje kakav je bio dečko.
Da će to zauvijek ostati tako, potvrđuje i navijačka poruka:
„Sjećanje na Tebe, mali Vojniću, vrijedi više od tisuću pobjeda!“
