PIŠE: Ante JUKIĆ
Hajdemo, sinovi Domovine!
Dan slave je došao!
Protiv nas je podignuta
Krvava zastava tiranije!
Čujete li u poljima
Riku tih divljih vojnika?
Oni vam u naručje dolaze
Da zakolju vaše sinove, vaše supruge.
Na oružje građani!
Formirajte svoje bataljune!
Koračajmo! Koračajmo!
Neka nečista krv
Natopi naše brazde!
Što hoće ta rulja robova,
Izdajnika, od kralja zavedenih?
Za koga ti gnjusni okovi,
Ti lanci odavno pripremljeni?
Za nas, ah! Kakva uvreda!
Kakav zanos treba izazvati;
Usuđuju se kaniti
Vratiti nas u staro ropstvo.
Što? Strane čete
Da budu mjerodavne na našim ognjištima?
Što? Najamničke falange
Da obaraju naše gorde ratnike!
Bože! Naše će ruke biti okovane!
Naše glave pod jarmom savit će se!
Podli nasilnici postat će
Gospodari naše sudbine!
Bojte se, tirani i vi, izdajnici,
Sramoto svih stranaka!
Bojte se! Vaši rodoubilački planovi
Dobit će svoju cijenu.
Svatko je vojnik da se protiv vas bori.
Ako padnu, naši mladi junaci,
Zemlja ih stvara ponovo
Protiv vas da se bore potpuno spremni.
Kao velikodušni ratnici
Zadajmo i zadržavajmo svoje udarce!
Poštedimo te tužne žrtve,
Nerado, protiv nas naoružane!
Ali taj tiranin krvavi!
Ali ti urotnici iz Bujea!
Ti tigrovi koji bez milosti,
Razdiru grudi svoje majke!
Ljubavi sveta za Domovinu
Vodi, ojačaj naše osvetničke mišice!
Slobodo! Slobodo draga,
Bori se sa svojim braniteljima!
Pod naše zastave neka pobjeda
Dotrči na tvoje muške pozive!
Neka tvoji umirući neprijatelji
Vide tvoj trijumf i našu slavu!
Poštovani čitatelju, znaš li što je ovo? Ovako na prvu, izgleda kao tekst pjesme, ne baš primjerenog sadržaja. Nešto što definitivno nije prikladno za javno izvođenje. Štoviše, čak bi moglo biti stigmatizirano i zakonom zabranjeno. Možda nekakav uradak profašista ili radikalnih desničara?
Ne, to je himna jedne uljuđene europske države, koja se diči svojim demokratskim načelima. Planetarno popularna ‘Marseljeza’, koju s oduševljenjem zajednički pjevaju igrači na terenu i navijači na tribinama. Ako je se netko naslušao, mi smo, i u dvoranama, i na stadionima.
Danas (14. srpnja) Francuska slavi svoj najveći državni praznik. Dan pada Bastille događaj je koji je simbolički označio početak Francuske revolucije 1789. godine. Ali, jedan od najpoznatijih datuma novije povijesti sa sobom je donio i puno toga čime se nije hvaliti, no o tim se stvarima rijetko piše. U prvi plan stavljaju se junačka djela revolucionara, koji su se borili za bolje i pravednije društvo.
Službeni slogan revolucije bio je ‘Egalite, fraternite, liberte’ (jednakost, bratstvo, sloboda), gotovo identičan onima koji će se koristiti, na primjer, početkom 20. stoljeća u Rusiji, pa onda i nešto kasnije i u drugim državama komunističkog režima. A i metode su bile vrlo slične. Pod krinkom i u pozadini borbi za ideale, provodili su se pljačka i ubojstva nepoćudnih. Posebno su okrutni francuski revolucionari bili prema Crkvi i svećenicima, što je rukopis koji se ponovio i kod njihovih ideoloških sljedbenika gotovo dva stoljeća poslije.
No, kao što smo rekli, danas se malo govori o tamnoj strani revolucije. Francuska svakog 14. srpnja slavi, zastave su posvuda, osjeća se nacionalni ponos. I što god netko mislio o revoluciji, lijepo je to vidjeti. Nije dobro samo kad smo licemjerni i kad imamo dvostruke kriterije. Pa onda oni koji s neskrivenim divljenjem pričaju o Francuskoj revoluciji, nemaju ni približno takav stav kad pričaju o nekim drugim događajima i obljetnicama.
Uskoro će i Hrvatska obilježiti svoj veliki praznik, i to jubilarni 30. put, no bojim se kako ni ovog puta neće biti jedinstva, kako će neki krugovi opet pokušati ocrniti jedan od najvećih dana u našoj povijesti. Pridonijet će tome i svi oni koji tog dana baš iz inata neće izvjesiti zastavu, te tako barem taj dan sve drugo baciti u stranu. Mogli bi o tome ponešto naučiti od Francuza.
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.