PIŠE: Ante JUKIĆ
Kaže mi prijatelj neki dan:
– Baš zanimljivo, Walker je najbrži igrač Cityja.
Razmislio sam sekundu-dvije, nisam našao ništa posebno u toj konstataciju, pa mu onako pomalo bahato odgovorim:
– Da, i? More je slano, zemlja je ravna. Walker ja najbrži igrač uopće, pa normalno da je onda najbrži i u Cityju.
(Realno, Walker je, uz Gervinha, najbolji igrač u povijesti, no to je već druga tema. Vratimo se mi njegovoj brzini.)
Prijatelj napravi onu pozu i izraz lica koje svi napravimo kad netko ne shvaća što želimo reći (glava pognuta, palac na sljepoočnici, kažiprst na čelu), pa pokuša ponovno:
– Pa obrati pozornost na njegovo prezime.
Ja i dalje jednako zbunjen, opet mi nije jasno što je pjesnik htio reći:
– Walker? Aha, kao teksaški rendžer? Kao brži je i od Chucka Norrisa, to hoćeš reći?
E, sad mi je prijatelj već poprilično izgubio strpljenje, pa odreže:
– Daj, razmisli malo! Walker, a najbrži? Nije li to čudno?
Moj mozak, međutim, nikako se pokrenuti, a i inače sam po tom pitanju usporediv s vlakom Zagreb – Vinkovci. Putničkim.
– Meni tu nema ništa čudno – odgovorim sa žaljenjem; ne zato što ne shvaćam, nego što toliko ljutim svog dragog prijatelja.
Njegova nervoza sad se već može nožem rezati:
– A je li ti čudno što je Young najstariji igrač Aston Ville? Ili što je Smalling najviši u Romi?
Sad sam čak i ja morao shvatiti o čemu se radi:
– Aaaaaa! Vidi, vidi. Baš fora – zaključim, sav sretan što je u priču ubacio Younga.
On me izvukao, da je ostalo na Walkeru, još uvijek mi ne bi bilo jasno na što prijatelj aludira. Sumnjam i da bi ovaj Smalling pomogao.
I, kako to obično biva, kao s kečapom koji nikako nadoći iz boce, a onda jednom kad procuri, ne možeš ga zaustaviti, tako je i meni ova prijateljeva pošalica na pamet dozvala mnoge sportaše neobičnih imena i prezimena. Lako što su neobična, nego što nisu poželjna za sport kojim se baviš, a ni život kojeg živiš.
Zamislite da ste centarfor. Ne bi baš bilo zgodno da vam prezime sugerira kako ste nepokretni, je li tako? Međutim, Ciro Immobile nema problema s tom stigmom, ovaj nogometaš poprilično je pokretan i zabijao je gdje god je igrao. Teško da bi nepokretan igrač postao najbolji strijelac u povijesti Lazija, a njemu je to uspjelo.
Kad smo kod nogometa, stariji ljubitelji sjetit će se slovačkog braniča Vratislava Greška. Ni njemu nije bilo lako, morate se dobro potruditi kako bi s takvim prezimenom zadobili povjerenje trenera, pogotovo ako ste obrambeni igrač. Greško je nadišao svoje prezime i ostvario odličnu karijeru, igrajući, između ostalih, za Leverkusen, Parmu i Inter.
Nije stari dobri Vratislav jedini s greškom u prezimenu. Što ćemo s Jannikom Sinnerom, ponajboljim tenisačem svijeta? Vrhunska razina tenisa i greške ne idu ruku pod ruku, to svi znamo, pa sigurno nije ugodno kad vam greška stanuje u prezimenu. Štoviše, kod Sinnera se na radi o običnoj grešci, nego o grijehu čak. Očito je Talijan često u ispovjedaonici, budući da ga grešnost ne koči u teniskoj karijeri. Koja je već sad vrhunska, s naznakama kako bi mogla biti još bolja.
I dok se greška u tenisu još i može ispraviti, u slalomu nema popravnog. Svaka greška skupo se plaća. Zna to i Manuel Feller, i on s vremena na vrijeme izleti sa staze, no većina nastupa ovog Austrijanca, aktualnog osvajača malog kristalnog globusa u slalomu, je uspješna. Bez obzira na ‘feler’ koji će ga pratiti cijelog života.
Vratimo se opet tenisu, ali ženskoj konkurenciji. Amerikanka Jessica Pegula imala je sasvim dobar razlog dignuti ruke i odustati od bilo kakve karijere, no, na sreću, nije to učinila. Šest osvojenih turnira, treće mjesto na WTA ljestvici i zarađenih 15-ak milijuna dolara samo od tenisa su, složit ćete se, odličan uspjeh za nekoga s ‘pegulom’ u prezimenu.
Znamo što znači kad nekoga nazovemo ‘pegulom’, a znamo što znači i kad ga nazovemo ‘trubom’. Ukratko, nema pojma. Ipak, ima jedan Trouba za kojeg to ne vrijedi. Riječ je o američkom hokejašu Jacobu, igraču New York Rangersa. E, da je meni biti takva ‘truba’ u svom poslu kao što je on u svom.
Ovi sportaši/ce koje smo naveli samo su neki od onih koji su sušta suprotnost onome što im stoji u (prez)imenu, ali nisu jedini. Ponekad čak i cijeli klubovi svojim imenom prizivaju neuspjeh. Kad je Mitrović prije nekoliko godina protiv Škotske promašio penal koji je Srbiju koštao plasmana na Euro, jedan navijač je zavapio: „Tko je uopće dopustio ključni penal pucati čovjeku koji igra u Fulhamu?“. Priznajem, nakon ove legitimne opaske Fulham gledam kroz potpuno drugačiju prizmu i svaki njihov uspjeh posebno cijenim. A što tek reći za francuski Toulouse, koji je predodređen za poraze? Njihove pobjede me baš vesele.
Silno bih želio pogledati utakmicu između Fulhama i Toulousea, živo me zanima kako bi to izgledalo i tko bi tu bio favorit. Kao veliki protivnik klađenja, kladim se da bi se Fulham ispromašivao, ali bi na kraju ipak pobijedio zahvaljujući autogolu Toulousea.
Stvarno, baš znaju biti zeznuta ta imena i prezimena, često ni ne razmišljamo o tome. Lako je biti kovač svoje sreće kad se prezivaš Kovač, lako je biti bezbrižan u životu kad se zoveš Srećko, lako je osvajati zlatne medalje kad ti je ime Zlatko. Ali, ‘ajde ti budi uspješan kad ti u imenu ili prezimenu stoji greška, nesreća, promašaj ili poraz, ‘ajde ti osvoji zlatnu medalju kad se prezivaš Srebrić…