✍️ Ante JUKIĆ
Mediji su se jučer zabavljali obračunom novinara i saborskog zastupnika. Srećom, verbalnom, kako i priliči odgovornim osobama. Novinar je jedan od onih prema kojem su rijetki ravnodušni. Jedni ga idealiziraju do razine božanstva, smatraju ga facom koja na samo sebi svojstven sarkastični i šaljivi način ukazuje na probleme u Hrvatskoj. A sve, naravno, iz iskrene težnje učiniti je boljom.
Drugima je, pak, iritantan, odbojan, ali i opasan. Zato što se iza tog njegovog cinizma i humora jasno vidi ruganje i omalovažavanje države u kojoj živi, koja ga dobrim dijelom hrani i koja mu je, između ostalog, i omogućila ovu, možemo reći poziciju moći. Jer novinari zaista imaju moć.
Isti oni koji slave novinara gotovo unisono organski ne mogu podnijeti dotičnog saborskog zastupnika, baš guštaju u svakoj pogrdnoj riječi upućenoj prema njemu. Konačno, oni koji ne vole novinara, podijeljenog su mišljenja oko političkih i ljudskih kvaliteta zastupnika, ali cijene njegov doprinos u Domovinskom ratu.
E, sad, kad smo neupućenog Marsovca uputili u hrvatsku političko-medijsko-društvenu zbilju, evo par zapažanja. Kako rekoh, istovremeno mi je smiješno i žalosno gledati (navodno) odrasle osobe kako komuniciraju putem društvenih mreža, pa neću previše ulaziti u sadržaj okršaja. Izdvojit ću samo ono što mi je znakovito, pomalo i apsurdno.
Iako su hinili objektivnost i nepristranost, za primijetiti je kako su mediji u ovom dvoboju uglavnom naginjali na stranu novinara. Kao, on je nekome spustio. Možda zato što se radi o njihovom kolegi, što bi bilo donekle očekivano, a možda i zato što se on bolje uklapa u njihov svjetonazorski okvir.
Iz kojeg je novinar, da stvar bude apsurdna, u ovom slučaju iskočio. Branio se, naime, od insinuacija da je Srbin, kao da je to nešto loše, a i podcjenjivački je govorio o zanatu kojeg je saborski zastupnik završio. Uz sve to, bio je i poprilično nekulturan za nekoga tko sam sebe smatra elitom. Dakle, ‘progresivni’ i ‘tolerantni’ novinar, koji u svojim istupima druge optužuje za mržnju i nacionalnu netrpeljivost, koji je uvijek na braniku obespravljenog radnika, skočio je sam sebi u usta. Iz njegovih riječi mogao se steći dojam kako je ponižavajuće biti Srbin i obućarski tehničar, što je, mene, primjerice, zgrozilo. ‘Ajde da je to rekao neki ‘radikalni desničar’, od njih se takve stvari očekuju, ali uvaženi ‘antifašist’? Nikako mi to ne ide uz njih.
Zanimljiva je ta naša ‘progresivna’ ljevica. Samo im tolerancija, uključivost i ljubav silaze s usana, no čim ih malo uznemiriš i izbaciš iz takta, pokažu drugo lice, postanu agresivniji i netolerantniji od najgorih desničara. Ili je možda ovo njihovo pravo lice, a sve ono što inače gledamo gluma?
Ponovit ću još jednom, politički i ljudski kapaciteti saborskog zastupnika su jedna stvar, to se rješava na izborima i, kako se ono kaže, u institucijama. Ipak, ima jedna činjenica od koje ne možemo pobjeći, koliko god zvučala kao patetična floskula. Saborski zastupnik je u jeku mladosti svoj život izložio kako bi danas imali državu, u kojoj sasvim lijepo žive mnogi koji to nisu učinili, pa i ovaj novinar. Koji koristi svaku priliku kako bi popljuvao tu državu i ljude koji su mu, dijelom, omogućili ovakvu karijeru. Bio on Hrvat, Srbin ili nešto treće.
A tko zna, da nije uzeo pušku u to vrijeme, možda bi i saborski zastupnik završio neku bolju školu. Pa ne bi danas bio ‘samo’ obućarski tehničar.
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.