PIŠE: Ante JUKIĆ
Razgovarao sam neki dan sa svojim prijateljem novinarom o njegovu poslu. Na moju konstataciju kako ima sjajan posao i kako mu pomalo zavidim, rekao je da nije to baš tako lagano kao što se možda sa strane čini.
– Ima dana kad sve ide glatko, teme se nameću same po sebe, olovka leti po papiru, ali ima i dana kad jednostavno nemaš inspiracije, kad ne znaš što bi napisao. A rok za slanje teksta se približava, urednik je već vidno nervozan – požali mi se on.
– Pa kako možeš ne imati inspiraciju u ovom današnjem svijetu? Gdje god se okreneš možeš naći neku temu – kažem mu ja, i pomalo ljutito dodam:
– Uostalom, kako možeš jedan dan imati i previše tema, a drugi dan ne znaš što bi napisao? Pa zapisuj teme, napravi si neki podsjetnik!
– A, lijenost, što drugo da ti kažem? – reče on snuždeno pa nastavi:
– Ne da mi se zapisivati, mislim zapamtit ću. I onda za pet minuta mi misao pobjegne. Evo, jučer, baš mi je vrhunska tema pala na pamet, siguran sam da bi tekst ‘rasturio’, ali malo ovo, malo ono, odrađuješ neke dnevne poslove i odjednom se više ne sjećaš što je tema bila. Još uvijek se ubijam pokušavajući dozvati u glavu o čemu sam razmišljao, ali ‘džaba’. Ne bih se sjetio da mi posao ovisi o tome – tužno će on.
– Pa što onda radiš kad se to dogodi, kad ne znaš što bi pisao, a moraš uredniku isporučiti robu? – upitam ga.
– Ma, pišem nešto zbrda-zdola, ništa konkretno. Filozofiram, vrtim se u krug, razvlačim rečenice dok ne dođem do potrebnog broja znakova – prizna mi.
– Kako to na kraju izgleda, čita li netko uopće takve besmislene tekstove? – nastavim ja…
– Nemam uvid u to, ali urednik kaže da čita. Očito ima ljudi koje i takvi tekstovi zanimaju. Ili jednostavno ne znaju što bi sa sobom, pa čitaju sve na što na internetu nalete – zaključi prijatelj.
– Svašta. Daj pošalji mi jedan takav besmisleni tekst kad ga budeš napisao, živo me zanima na što to liči – kažem mu prije nego smo se rastali i krenuli svaki na svoju stranu.
Možete li vi to vjerovati, dragi čitatelji, meni još uvijek ne ide u glavu? Prvo, ne imati inspiraciju u ovom današnjem svijetu gdje teme doslovno iskaču sa svih strana. I drugo, pisati nešto tek toliko da napišeš, a da ni sam zapravo ne znaš što. „A ludega li svita“, rekao bi Picaferaj iz Velog mista.
Malo mi je nezgodno to mu reći, jer mi je stvarno dobar prijatelj, ali nije on za novinara. Pravi novinar uvijek mora imati temu za tekst, ne smije si dozvoliti ‘sušu’. A pogotovo ne smije pisati nepovezane besmislene gluposti. ‘Ajde, to još mogu razumjeti, i novinara svakakvih ima, ali da ga netko plaća za to?
Meni to ne ide u glavu. Pazite vi, dragi čitatelji, urednik od tebe traži neki smisleni tekst, a ti mu pošalješ nekakva naklapanja bez teme, smisla, sve nešto nabacano i nepovezano.
Svašta, baš svašta.