PIŠE: Mirko MRNAREVIĆ
KAKO NASTAJE STRAH OD SMRTI?
Tijekom života stječemo razna iskustva, ali ne i iskustvo smrti. Jer, nitko od nas nije prošao smrt da bi imao to iskustvo. Čega se onda bojimo? Bojimo se vlastite ideje smrti. To je slika koju smo kroz život posložili sami u sebi. Čuli smo da je netko umro, vidjeli smo slike umiranja, govorili su nam o tome, plašili nas. S jedne strane, kada kažemo da se bojimo smrti, mi se bojimo vlastite slike ili ideje koju imamo. S druge strane, postoji u nama urođeni strah od umiranja koji se veže i usmjerava na tu sliku. Govorimo o mentalnoj slici s jedne strane i o stvarnoj emociji s druge strane.
KAKO NASTAJE EMOCIJA STRAHA OD SMRTI?
S njom se rađamo. I ona je cjeloživotno prisutna u nama. Nekada jače, a nekada slabije. Prisutna je u ranom djetinjstvu na nesvjesnoj razini i maleno dijete sebe osjeća kao nedostatno za ovaj svijet. Ono nema snage i moći da preživi. Zato se prilagođava roditeljima kako ne bi bilo odbačeno. To je jedan od razloga zašto se traume iz ranog djetinjstva pretvaraju u cjeloživotne.
Druga faza izbijanja straha od smrti je u pubertetu kada se mlada osoba počinje zanimati za temu smrti, umiranja. Crtaju se i tetoviraju mrtvačke glave, koketira se s mističnim uopće, s novim iskustvima koja upućuju na neke druge dimenzije… Želi se prkositi smrti i dati joj do znanja da je mlada osoba jača od nje. Prkose joj obožavajući horor filmove ili igrajući video igrice u kojima su oni gospodari života i smrti.
Treći moment izbijanja straha od smrti je nakon odlaska djece iz kuće kada dođu srednje godine. Strah od smrti izbija kroz krizu srednjih godina kada ljudi preispituju dosadašnji život i osjećaju kako karijera polako prolazi. Od toga momenta strah od smrti nas ne napušta.
KAKO SE NOSITI SA STRAHOM OD SMRTI?
Pitanje vlastitog umiranja je nešto na što kroz život trebamo dati vlastiti odgovor. Ne trebamo time biti opterećeni, ali povremeno je dobro razmisliti i ”izdaleka” se pripremati. Osobe koji su istinski vjernici (bilo koje vjere) imaju jednu posebnu unutarnju snagu kojom se mogu suočiti s ovim strahom. Oni mnogo lakše, bolje idu ususret iskustvu vlastitog umiranja. Oni su mirniji, jer ih umiruje misao o postojanju vječnog života. Oni vjeruju da nema odvajanja (separacije) od najbližih.
Drugo je ideja stalne Božje prisutnosti. Današnje društvo izolira pojedinca, ljudi su usamljeni. Ta strašna samoća najviše se osjeti kada osoba mora umirati sama. U bolnici, bez najbližih, okružena ljudima koje ne poznaje i hladnim medicinskim aparatima. Ideja da je Bog uvijek s nama pomaže ljudima da se ne osjećaju usamljeni. Niti u bolnici, niti u patnji.
Treće, ideja o nagradi i dobitku vječnog života daje ljudima smisleni okvir njihova življenja. Da bi se suočavali sa strahom od smrti potrebno je razumjeti zašto smo u životu patili. Zašto su se događale loše stvari? Koji je njihov smisao? Svaka teška situacija ili bol je bila ta koja nas je oblikovala i učinila od nas ljude kakvi smo danas. Smisao našeg boravka na zemlji je naš kompletan razvoj. Jedino su nam trenuci patnje mogli pomoći da postanemo bolji ljudi. Iz patnje uvijek izlazimo mudriji, strpljiviji, tolerantniji. Za vjernike Bog je taj koji iznutra pomaže ljudima prolazak kroz svu patnju. Bog se promatra kao dobri otac ili dobra majka koja neće sačuvati dijete od patnje, ali će njegova prisutnost biti ta koja će djetetu ulijevati mir i snagu. Ovakav stav vjere najviše pomaže ljudima koji se suočavaju sa strahom od smrti.
Ljudima koji su ateisti u suočavanju sa strahom od smrti pomaže se na drugačiji način. S takvim ljudima potrebno je razgovarati vrlo iskreno i bez uljepšavanja. Njima, kao i svakom čovjeku, najveća pomoć u toj situaciji je – biti uz njega do kraja. Držati za ruku. I govoriti o onome kako su utjecali na naš život. Ako im iskreno kažemo što su dobro učinili za nas, kako je njihov život utjecao na naš, dajemo im osjećaj smisla. Najljepše što osoba koja se bori sa strahom od smrti može čuti: ”Bio si tako dobar prema meni, to nikada neću zaboraviti…”.
PORUKA STRAHA OD SMRTI
Kada dolazimo blizu kraja života vremenska perspektiva iz koje gledamo se mijenja. Onda ljudi kažu: ”Šteta što nisam više vremena provodio sa svojom djecom, obitelji, prijateljima…”. Ili: ”Šteta što nisam imao hrabrosti učiniti ovo ili ono…”.
Kada netko odlazi od ovoga svijeta on više nema vremena nešto promijeniti. Zato je poruka svima nama koji još imamo vremena da preispitamo svoj život sljedeća; što je to nebitno na čega trošim vrijeme, a što mi je to tako važno da bih želio više to činiti?
Ako razumijemo da vrijeme prolazi i da je za svakoga od nas ograničeno, imat ćemo novu perspektivu života. Šteta je da živimo, a ne znamo da smo živjeli. Ili da nismo ostavili ljubav i suosjećanje za druge ljude.