PIŠE: Ante JUKIĆ
Često se u životu bavimo ispraznim i beskorisnim stvarima. Vodimo stalno iste razgovore, čudimo se nečemu što smo već stoput doživjeli, nisu nam jasne stvari koje se već toliko puta objašnjene. I dok mi tako uludo trošimo vrijeme, neki drugi životni misteriji, fenomeni, dvojbe i pitanje prolaze ispod radara. O takvim stvarima ja bih riječ-dvije, sasvim ukratko, želio progovoriti u ovom tekstu.
I sad onda dolazim do stvari o kojima bih htio govoriti. Stvari o kojima, uslijed ovog bombardiranja uvijek istim glupostima i vijestima o nečemu što smo već toliko puta vidjeli, nitko ne govori. A stvarno su misteriozne, intrigantne i teško objašnjive.
Evo, recimo. Ako je maslina ženskog roda, a je, zašto kažemo maslinovo ulje? Nije li pravilno maslinino? Nimalo bezazlena stvar, o kojoj nikad nećete čuti u medijima. Nadalje, često znamo čuti kao nema pravila bez izuzetaka. Stvarno? Pa kakvo je to onda pravilo? Ako postoje izuzeci, to onda nije pravilo. Takva pravila s izuzecima su uvod u anarhiju i bezakonje. Bolje je i nemati pravilo, nego imati pravilo s izuzecima. Kad će ovo netko problematizirati?
Ima toga još. Zašto se u najavi sportskih događaja autsajder proglašava Davidom, a favorit Golijatom? Pa mi već znamo kako je okršaj Davida i Golijata završio. Golijat je mogao biti favorit do te bitke, no nakon nje više ne. Ako već koristimo likove iz ove bitke, favorita bi danas trebali nazivati Davidom, dok bi Golijati trebao biti autsajder. Ja stvarno ne znam što bi David više trebao napraviti, pa da se ova nepravda ispravi. Možda ga zadaviti golim rukama, kad već ovo s praćkom ljudima očito nije vrijedno spomena?
Nadalje, muči me još nešto. Zašto pitomi kesten raste u šumi, a divlji u gradu? Baš apsurdno. I čudno. To mi nikad neće biti jasno. Kao što mi nije jasno zašto su Nizozemci toliko dobri u brzom klizanju? Reljef nizinski, klima blaga, ni snijega, ni leda, a oni baš zapeli za to klizanje na ledu. I ‘metu’ sve velike sile u zimskim sportovima, osvajaju zlata kao na traci. Dok u nogometu, recimo, u kojem su toliko dobri i kojem su dali nemjerljiv doprinos, nemaju niti jedno svjetsko zlato. Fenomen, što drugo.
Kad smo kod fenomena, evo još jednog. Koji je smisao dijetne Cole u McDonald’su? Šta, pojedeš Big Mac, pomfrit s kečapom, sladoled, kolač i tko zna što još, ali Cola, molim lijepo, mora biti bez šećera? Kao, briga za zdravlje i liniju?
E, da, ovo s McDonald’som podsjetilo me na još nešto. Zašto Kojot troši toliko novca na ona silna pomagala kako bi uhvatio Pticu trkačicu, umjesto da se za te pare pošteno najede u restoranu? Još bi nekako i razumio tu njegovu ustrajnost i volju da se radi o nekakvom komadu mesa, ali kad vidiš tu Pticu trkačicu, nema tu ništa posebno. Mršava, žgoljava, žali Bože potrošenih i vremena i novaca. Kojote moj, ako ovo čitaš, mani se nje, odi ti lijepo na gablec i za 30 kn najedeš se k’o čovjek. Barem takvih restorana imaš na svakom uglu.
Ima još jedna stvar koja mi je intrigantna. Francuzi su mi jasni. Kreativni su, puni života i ideja. Logično je da su svijetu podarili puno toga, počevši od salate i krumpira, do ventila, kreveta i ključa, pa i revolucije. Ima još nešto, ali ne bih to ovdje spominjao, malo je nepristojno. U svakom slučaju, palac gore za Francuze, čovječanstvo će vam vječno biti zahvalno.
Ali, Šveđani? Njih sam uvijek promatrao kao hladne i dosadne Skandinavce bez ikakve kreacije, kad ono? Švedski stol, švedske ljestve, švedski sanduk? Nobela, dinamit i Volvo neću ni spominjati. A tek ABBA, silni tenisači, hokejaši i ostali sportaši, IKEA, . Što reći, Šveđani moji dragi, ispričavam se. Totalno sam vas krivo procijenio. Svijet bi bio puno siromašnije mjesto za život bez vašeg doprinosa. Pitam se, razmišljaju li ljudi uopće o tome?
Što ćemo s Mladenom Bodalecom? Na Božićno jutro Marini hodi u očevom kaputu, i to prevelikom. Kasnije se opet hvali kako su mu džepovi prazni i poderani, a cipele propuštaju kiše jesenje. Kako, nadalje, nema ni za večeru, pogotovo ne zna malu votku ili rakiju? Ej, rakiju, kojom se mi Slavonci, siromašni kakvi već jesmo, razbacujemo? U redu, nije mu bend globalno popularan, ali za ove naše prilike poprilično su poznati, mislio sam da bar pristojno zarađuju. Možda trenutno ne, ali u onoj fazi prije raskola svakako. A svi ovi stihovi su iz te faze. Eto što ti je svijet glazbenih zvijezda, mi stalno imamo predodžbu nekakvog glamura, a često nemaju kinte ni za pošteno se obući i pojesti. Pa čak ni za oprati se i očistiti malo oko sebe, da baš ne bude sve prljavo.
Ovo je, dragi čitatelji, samo dio misterija, fenomena i pitanja koji mi znaju odvući misli. Ima toga još, kad bih nastavio, pitanje je gdje i kad bi se zaustavio. Zašto, recimo, Nijemci imaju dresove bijele boje, a u zastavi im iste ni u tragovima? Zašto ljudi, kad žele dočarati kako je u Hrvatskoj loše, kažu da bi sutra otišli da mogu? Zašto ne odmah danas? Mislim, kad je već toliko loše, zašto čekati sutra? Zašto su, uopće, takvi ljudi još uvijek ovdje?
Zašto mi obilazimo svoje prijatelje i rodbinu? Naime, kad nekoga ne volimo, mi kažemo kako takvoga zaobilazimo u širokom luku. Zašto onda svoje najdraže obilazimo? Znači li to da nam ni oni nisu dragi? Ako jesu, zašto onda koristimo ovaj izraz? Zašto ljudi, kad nekoga očekuju, svakih deset sekundi otvaraju vrata i provjeravaju je li dotični stigao? Je li ikad itko u povijesti došao ranije, samo zato što smo mi neprestano otvarali vrata? To još nisam doživio.
Što je toliko posebno u dubokom zamrzivaču? Sjećam se kako smo kao djeca smjeli bacati petarde, igrati se noževima, psovati, tući se, pa čak i sjediti na hladnom betonu, ali ‘dubokom’ se nisi smio ni približiti, kamoli ga otvarati. To je bilo rezervirano samo za baku, kasnije eventualno i za mamu. Uvijek je to bilo obavijeno nekakvom mistikom. Ovi današnji ‘duboki’ su još i u redu, uglavnom se nalaze u kuhinji, ali oni nekadašnji? Tamo negdje u kutu podruma skriven, to mi je baš uvijek bilo nekako tajnovito. Samo sam čekao kad ću odrasti, pa da mogu otvarati ‘duboki’ kad mi padne na pamet. Pa čak i ako mi ništa ne treba iz njega, samo da se osjetim važnim.
Kopka me još nešto. Kažu da je znanje moć. Dobro, ali zašto onda moćni ljudi nose oružje? Ili su barem okruženi hrpom naoružanih poslušnika? Zašto ti moćnici nisu naoružani znanjem?
I zašto se kaže lavovski posao? Pa meni je lav asocijacija za nerad. Kad gledam one dokumentarce, po cijeli dan leži i zijeva. Toliko je lijen da su se čak ni muhe ne da tjerati, pa mu lete oko usta. Griva neuredna i prljava, vidi se da mu se ni kupati baš ne da. Sva sreća pa mu žena tu i tamo donese nešto pod kljun, inače bi od lijenosti i umro od gladi. Lavovski posao? Da, baš.
A kad navijači prave gluposti, pa se kaže kako je to navijački folklor? Kakve to veze s folklorom ima, majko mila? To je uvreda za sve naše KUD-ove, za tamburicu i Vinkovačke jeseni. Još mi je neshvatljivije slušati i čitati o ratu kultura. Tko uopće smišlja takve izraze? Dovesti kulturu, jedan tako plemenit pojam, u vezu s nečim tako strašnim i ružnim kao što je rat? Kulture sigurno ne bi ratovale, nego bi to riješile na gospodski način, kako im i priliči.
Ima i taj jedan keks, ne smijem reći koji. Samo spominjanje njegovog imena u ovako čitanom članku bilo bi ogromna reklama, a to je zadnje što bih želio. I ovako mi ga je već dovrh glave. Uglavnom, znat ćete o kojem keksu se radi. Klasičan format, tvrdi biskvit – krema – tvrdi biskvit. Biskvit taman, krema bijela. Ne kažem da je loš, ali baš ga forsiraju svugdje. Te on sam, te čokolada s njime, te sladoled, te torte u obliku njega. Tko to gura i čiji je to interes, baš me zanima? Ne mogu to dokučiti. Uskoro očekujem i keks s okusom tog keksa, tad bi apsurd stvarno bio zaokružen.
U, ovo sam skoro zaboravio. I tu ću stvarno stati. Zašto čovjeka koji se zove Lionel, cijeli svijet zove Leo? Zašto ne Lio?
Stvarno, zanimljiv je ovaj svijet i ljudi koji njime hode. Toliko je misterija i fenomena o kojima često ni ne razmišljamo, a zapravo su puno intrigantniji od onoga čemu uglavnom pridajemo najviše pažnje. Kao što sam već rekao, mogao bih još štošta sad spomenuti, ali stvarno ne bih htio više duljiti. Ovog puta izdvojio sam samo najvažnije stvari, one trivijalne ostavit ću za neki drugi tekst.