PIŠE: Ante JUKIĆ
Čovjek i grijeh. Neraskidiva je to veza, čvršća od svih koje postoje. Grijeh je dio čovjekove prirode, prati ga od rođenja do smrti. Vjernici ga zbog toga često uzimaju zdravo za gotovo, prihvaćajući svoju grešnost bez želje i napora uzdignuti se iznad nje. Jer, eto, ljudi smo, a ljudi griješe, tu se ništa ne može. Treba uvijek imati na umu kako je grijeh opasan i loš, čak i oni koje volimo nazivati lakima. Moj je dojam kako teški grijesi nisu toliki problem u životu katolika, njih većina izbjegava. Takvi grijesi poprilično su jasni i definirani. Puno veći problem za katolike su laki grijesi, jer se njih ne doživljava previše. Isto tako, čovjek je uglavnom usredotočen na ono što čini, ali griješiti se može i mišlju, riječju i propustom.
Najveća opasnost za život vjernika je indiferentnost prema grijehu, uvjerenje kako grijesi koje svakodnevno čini zapravo nisu grijesi. To je ono klasično prilagođavanje vjere svojem životu i njezino selektivno tumačenje ovisno o tome što nam u određenoj situaciji odgovara. Nije grijeh ono što nas vjera poučava, nego ono što ja smatram grijehom. Nauk Katoličke Crkve je opširan, prosječnom vjerniku dosta je toga nepoznato, no kad je grijeh u pitanju, stvari su poprilično jasne. Sve ono važno za svakodnevni život sažeto je u tri, možemo ih nazvati, popisa, koji definiraju što bi katolik trebao činiti, a čega se kloniti. To su Deset Božjih zapovijedi, Pet Crkvenih zapovijedi i Sedam smrtnih grijeha.
Pogledamo li malo što tamo piše, vidjet ćemo kako katolici najozbiljnije shvaćaju ‘Ne ubij!’ i donekle ‘Ne poželi nikakve tuđe stvari!’, dok su kod ostalih stvari dosta fleksibilni. Zašto je tome tako? Vjerojatno zato što su ove dvije Božje zapovijedi ujedno i dio civilnog zakona, što smo podložni svjetovnoj kazni ukoliko ih kršimo. Preostale stvari uglavnom se tiču morala i duhovnosti, pa se njima onda i drugačije postupa. Moglo bi se iz toga zaključiti kako katolici često ne poštuju Boga i ne drže toliko do odnosa s Njim, nego se jednostavno boje kazne i suda. Onog zemaljskog.
Bacimo malo pogled na Deset Božjih zapovijedi. Bogova ljudi imaju podosta, a imenom Onog koji bi trebao biti jedini olako se razbacuju. Koriste ga kao poštapalicu, uzdah ili iskaz nevjerice i čuđenja. O banalnom spominjanju pakla i slanju bližnjega k vragu ne treba ni govoriti. Dan Gospodnji baš se i ne poštuje, odnosi u obitelji često su mučni, nekad i nepostojeći. Laže, ogovara i kleveće se na sve strane, razgovori su često začinjeni psovkama i ispraznim nemoralnim pošalicama. Da smo kao narod barem upola kreativni kao što smo kad je smišljanje psovki u pitanju, gdje bi nam bio kraj. A bludnost, to je tek područje o kojem se može pričati. Nekad su postojale barem formalne granice, danas više ni toga nema. Sve je na dohvat ruke svakome, u bilo koje doba dana.
Pa onda još kad vidimo Sedam smrtnih grijeha, stvarno se treba zamisliti. Kad čuje pojam smrtnog grijeha, čovjek bi pomislio kako su to grozne, njemu nesvojstvene, stvari. Nekakva okrutna ubojstva, mučenja i zločini. A kad tamo ono, oholost, škrtost, zavist, neumjerenost u jelu i piću, srditost, lijenost… Reklo bi se, uobičajen dan u uredu. Prođe li uopće ijedan, a da ne stavimo kvačicu u praktički sve kućice?
Stvarno, najopasnije što se vjerniku može dogoditi je upadanje u svakodnevnu kolotečinu grijeha. Stvaranje oklopa i gušenje glasa savjesti koje ga upozorava kako je to što radi – grijeh. Kako ga to udaljavanja od Boga i vječnosti u Njegovoj prisutnosti. Pokušavam si zamisliti kako bi izgledao svijet da se kazneno odgovara zbog psovanja, škrtosti, bludnosti, zavisti, neumjerenosti u jelu u piću, srditosti i lijenosti. A tek kad bi se zbog toga išlo u zatvor? Sigurno bi taj svijet bio ljepši. Zato što se ljudi boje kazne. Kad nje nema, kad je u pitanju moral, onda vrijede drugi kriteriji. A ne bi smjeli. Barem kad su vjernici u pitanju.