PIŠE: Ante JUKIĆ
U posljednje vrijeme kotači su me često vodili u Hercegovačku. I tako, pričajući s tim divnim i susretljivim ljudima, zanimalo me kako žive. Jesu li zadovoljni, nedostaje li im štogod, bi li možda nešto promijenili. Vođen iskustvom ovih vremena, kojih je kukanje jedno od glavnih obilježja, spremio sam se za orkanski vjetar nezadovoljstva, no dočekao me tek lahor, gotovo pa bonaca. Nećete vjerovati, nikakve pritužbe nemaju. Sve je u Hercegovačkoj baš onako kako treba biti. Ni dodati, ni oduzeti.
Tek na moje inzistiranje, više onako da bi me se riješili i udovoljili mom novinarskom nagonu koju uvijek traži nekakav materijal, pokoji žitelj stidljivo mi je spomenuo rasvjetu. Kažu, možda kad bi ulica noću bila malo bolje osvijetljena, ne bi škodilo. Nekad nije ovdje bilo previše prometa, no otkad je u blizini niknuo salaš, zna poneki automobil projuriti i ovuda. Još staze nema, čim izađeš iz dvorišta, eto te odmah na cesti. A djeca k’o djeca, zaigraju se malo pa zaborave.
Ali, kao što rekoh, to jedina, ne mogu čak reći ni zamjerka, nego glasno razmišljanje pojedinih stanovnika Hercegovačke. Inače je sve u redu, baš onako kako treba biti…
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.
