PIŠE: Ante JUKIĆ
Bila je to zima prije sad već dosta godina, ne znam koliko. Snijega je, uglavnom, bilo dosta, što znači da je stvarno bilo davno. I netko je tako malo šetao gradom, fotografirao tu bijelu idilu i sve podijelio s pukom na društvenim mrežama. Našla se tamo i fotografija kipa Svetog Roka kod Male crkve, koju je jedan čitatelj prokomentirao šaljivom dosjetkom: „Eto, i to sam doživio, da oko Svetog Roka padne snijeg!“.
Kako je, doduše, krenulo s ovim vremenom, nije isključeno da ćemo u budućnosti zaista polovicom kolovoza imati snijeg, no to je već u sferi nagađanja i pogađanja. Dakle, u sferi vremenske prognoze. Držimo se mi ovog našeg ljetnog Svetog Roka, koji nam svake godine stiže dan nakon Velike Gospe.
Sveti Rok rođen je u francuskom Montpellieru krajem 13. stoljeća, najvjerojatnije 1295. S nepunih 20 godina ostao je bez roditelja, nakon čega je prodao sve što je imao, novac podijelio potrebitima i krenuo u Rim. Njegov boravak u Rimu i Italiji općenito obilježila je briga za bolesnike, a ubrzo je, nažalost, i sam postao jedan od njih.
Na povratku u domovinu, naime, u Piacenzi se razbolio od kuge, zbog čega je bio prognan iz tog grada. Utočište je našao u šumi, prepustivši se Božjoj providnosti. Po predaji, svaki dan posjećivao ga je jedan pas koji mu je donosio komad kruha, i taj prizor je i najčešći motiv umjetničkih dijela sa Svetim Rokom u glavnoj ulozi. U šumi se susreo s vlasnikom psa, Gottardom Pallastrellijem, koji ga je, oduševljen Rokovim naukom, njegovao do ozdravljenja.
Sveti Rok vratio se tad u rodni zavičaj, no kako je bio potpuno izobličen od teške bolesti, njegovi sumještani nisu ga mogli prepoznati, pa je proglašen špijunom. Zbog toga je završio u zatvoru, gdje se ponovno razbolio od kuge te je nakon pet godina u zatvoru i preminuo 16. kolovoza 1327. Samo je svećeniku koji mu je podijelio sakramente otkrio svoj pravi identitet.
Vjernici se Svetom Roku utječu u raznim situacijama, posebno za zaštitu od zaraznih bolesti. Štovanje ovog sveca duboko je ukorijenjeno i u hrvatsku tradiciju. Puno je mjesta koji ga imaju za svog zaštitnika, jedno od njih je i nadomak Vinkovaca. Riječ je, naravno, o predgrađu Andrijaševaca. I njegovo ime dosta je popularno, Hrvati ga rado daju svojoj djeci, pogotovo u Dalmaciji. Po njemu je, između ostalog, nazvan i jedan od najpoznatijih i najdužih tunela u Lijepoj našoj.
Kao što svi znamo, Sveti Rok iznimno se štuje i u našem gradu, o čemu svjedoči i već spomenuti kip i posvećena mu kapelica kod Male Crkve, oko kojih smo kružili dok ovi današnji moderni kružni tokovi još nisu bili ni u planu.
Svetog Roka, zapravo, možemo naći u mnogim izrazima, pa tako imamo vojni rok, prijelazni rok, krajnji rok, ispitni rok, rok za prijavu poreza, a rock nam je svojedobno donio i pobjedu na Euroviziji. Kad smo već kod glazbe, Svetog Roka opjevale su i vinkovačke Dike. Ovi tamburaši, kao što svi znamo, u svojoj poznatoj pjesmi najavljuju kako će dan poslije kirvaja u Cerni, a prije tuluma i svatova od tri dana, na kirvaj u Rokovce.
Često nam je, zaista, Rok na usnama, a da toga nismo ni svjesni. Konačno, apsolutno sve i apsolutni svi na ovoj Zemlji mogu se dovesti s njim u vezu, jer svi imamo svoj rok trajanja. Nakon njegova isteka, počinje druga priča. Tad tok trajanja postaje neograničeni rok. Sveci su svoje mjesto u vječnosti zaslužili, mi to tek moramo učiniti. Ugledajmo se u njih, neka nam oni budu putokaz! Svi sveci, pa tako i Sveti Rok.