PIŠE: Ante JUKIĆ
Slušajući kandidate za predstojeće lokalne izbore, ali i općenito hrvatske političare, može se doći do jednog zaključka. Koliko god se oni svađali, sukobljavali i predstavljali različitima, ima jedna crta koja ih veže, nešto što im je svima zajedničko. Neki manje, neki više, ali gotovo svi su – komunisti. Postoje oni koji se to ne libe priznati, no takvi su rijetki. S tom pričom danas ipak ne možeš biti politički relevantan, ne smiješ to baš naglas jasno i nedvosmisleno reći. I zato su deklarirani komunisti u političkom svijetu današnje Hrvatske na razini statističke greške. Oni ni nemaju ambiciju biti nekakav faktor, više su ekshibicionisti koji žive u prošlosti i nikad iz nje neće iskoračiti. Ako ništa drugo, iskreni su, to im se ne može osporiti.
Svi ostali nikad neće jasno izraziti svoje simpatije/ljubav prema komunizmu, ali on jednostavno progovara iz njih. Pa tako imamo ‘crvendaće’ stare škole, kojima su puna usta socijalne pravde, poštenja, prava radnika i malog čovjeka, a imamo i ovu novu generaciju. Oni su, naizgled, napravili odmak od izvorne ideje, prihvatili su ‘napredno-progresivne’ floskule, zbog čega ih se često naziva i ‘lubeničarima’. Što će reći, iznutra crveni, izvana zeleni. Takvi su se u posljednje vrijeme dodatno prilagodili, pa sad objedinjuju sve dugine boje. Naposljetku, tu su i oni koji se ograđuju od komunizma. Takvi, štoviše, sebe znaju nazvati ‘desnicom’ ili barem ‘desnim centrom’, te se predstavljaju branom od dolaska komunista na vlast. Iako su i njima komunističke floskule svakodnevno na usnama, koliko god toga možda nisu ni svjesni.
Lako je prepoznati čovjeka koji je glavom još uvijek u komunizmu, političara pogotovo. To su oni koji pričaju o narodu, o malom poštenom čovjeku, o društvu u kojem će svi biti jednaki. Oni koji neprestano ističu prava, a gotovo nikad obveze. Koji zazivaju otvaranje radnih mjesta i izgradnju tvornica. Spasitelji koji će nam omogućiti besplatno ovo, besplatno ono. A prije svega oni koji obećavaju kako će ONI nešto narodu omogućiti. Ako ne baš oni osobno, onda stranka. Pa još ako ta stranka funkcionira po principu nekadašnje partije, a većina ih je takvih, onda je to potpuni apsurd. Kao što je apsurdno kad o radnim mjestima i zapošljavanju govore ljudi koji dana nisu proveli u realnom sektoru, koji su praktički odgajani da bi bili političari. Skeptičan sam i sumnjičav prema takvim kandidatima.
Ali, da me ne bi krivo shvatili, nemam ja ništa protiv političara, oni uglavnom govore ono što birači žele čuti. Lako što su političari glavom u komunizmu, problem je što je tamo zaglavila i većina birača. Svi vole čuti da će nešto dobiti, da imaju pravo na nešto. Kao, groze se političara, a zapravo im se potajno dive i gledaju u njih kao u bogove koji će riješiti sve njihove probleme. Čak i ako znaju da je nešto demagogija, ljudi je svejedno vole ako lijepo zvuči. I uvijek će takva demagogija, dokazano već toliko puta, dobiti više glasova od istine koja ne zvuči toliko lijepo. Zamislite sad kandidata koji bi rekao:
„Ljudi, prestanite više kukati! Uvijek može bolje, ali nije nama ni izbliza tako loše, kao što neki pokušavaju prikazati. A da bi nam bilo bolje, pogledajte prije svega sebe i ono što vi možete učiniti, prestanite gledati u političare kao nekakve spasitelje! Shvatite da nikad neće svi biti zadovoljni, kao što nikad neće biti ni isti. Razlike će uvijek postojati. I prije svega gledajte koje su vaše obveze i odgovornost, a tek onda prava!“
Mislim kako je jasno koliko bi ovakav nastup privukao glasača. Zato je potpuno jasno zašto nam na političkoj sceni dominiraju kandidati s porukama i floskulama koje odišu komunizmom. Razlika je tek donekle u izričaju, u nijansama i bojama. Jedni su zadržali izvornu crvenu, drugi su prihvatili nove. Jedni su izvorni, a drugi su moderni komunisti.
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.