PIŠE: Ante JUKIĆ
Lijepo je ponedjeljkom naći nešto što će vas barem malo oraspoložiti i razveseliti. I zato – hvala antifašistima! Još uvijek me drži ushićenje zbog velebnog nedjeljnog prosvjeda. Kažu sudionici, bili su ujedinjeni u borbi protiv fašizma. Ja bih prije rekao u borbi protiv zdravog razuma, ali dobro. U svakom slučaju, bilo je veličanstveno. Neki su mišljenja kako prosvjed nije slučajno pao baš na prvu nedjelju došašća. Moguće, a moguće je i da su gađali nikad im prežaljeni Dan Republike. Kako god, bio je to buran vikend. Počeo crnim petkom, nastavio crvenom subotom, pa zaključio maršom protiv fašizma. U organizaciji fašista.
Meni je to izgledalo toliko apsurdno i groteskno, da sam na trenutak pomislio kako se radi o skrivenoj kameri ili igrokazu. Ako je, svaka čast ‘crvendaćima’, vrhunski odrađeno. Mene su prevarili. Ako su, pak, stvarno bili ozbiljni, onda je to zabrinjavajuće. Tu onda svakako ima posla za stručnjake u bijelim kutama.
Svaki normalan čovjek je protiv fašizma, to nije sporno. I baš zato su ovakvi prosvjedi besmisleni. Čudi me kako nisu dodali i borbu protiv siromaštva. No, borba protiv fašizma u ovom slučaju je samo fasada. Čim se malo zagrebe po površini, jasno je vidi kako je to bio ideološki i politički skup. Zapravo, čak nema potrebe puno ni grebati, poruke koje smo mogli jučer vidjeti dovoljno govore same za sebe.
Natpisi na ćirilici, jugoslavenske zastave, dugine boje, petokraka, migranti, klimatske promjene… Uglavnom, uobičajen koktel tema kad se radi o ekstremnoj ljevici. Anacionalizam i gađenje spram države u kojoj žive mogli su se nožem rezati. Kad se organizira neki prosvjed, minimum što se očekuje je barem jedan jasno definiran zahtjev. Ili, kako se to danas kaže, taj pojam mi je fenomenalan – artikuliran zahtjev. Što su oni konkretno tražili? Ništa. Sipali su demagogiju, ideologiju i već otrcanu tezu o rastućem fašizmu u Hrvatskoj. Kad vidim sve te antifašističke udruge u Hrvatskoj, mogu samo reći kako je prava sreća što nemamo fašista. Još da se oni pojave, e to bi onda stvarno bilo grdo.
Ne znam što mi je bilo smješnije. Slušati teze o ograničavanju sloboda dok bezbrižno šetaš ulicama glavnog grada u nedjeljno popodne ili naricanje o ugroženosti manjina u državi koja manjinama daje prava kao niti jedna druga u svijetu. A možda i nabrajanje svih onih stvari koje im smetaju kod fašista. Na trenutke je to izgledalo kao da sami sebe opisuju. Mislim, ne moramo ići dalje. Kako uopće ozbiljno shvaćati ozbiljno one koji se kao bore za ljudska prava, a istodobno veličaju diktatore i zločince? One koji se bore protiv fašizma, a u biti su i sami fašisti?
Zapravo, kad malo bolje razmislim, prosvjed protiv fašizma je svojevrsni oksimoron. Probajte zamisliti prosvjed protiv nacista u Njemačkoj 1939. godine. Ne ide baš, je li tako? ‘Ajmo onda ovako. Probajte zamisliti prosvjed protiv komunizma u Moskvi 1945. godine. Možda u Zagrebu 1970. godine? Bi li se ti prosvjednici uopće mogli okupiti? Ako nekako i bi, kako bi ih mediji predstavili, kako bi se vlast odnosila prema njima?
A ovi naši šetaju, prosvjeduju, država ih financira. U toj njima toliko odbojnoj državi žive kao što u niti jednoj drugoj ne bi. Ne moraš je voljeti, no nekakvu elementarnu zahvalnost i poštovanje prema njoj trebao bi imati. Hrvatska ima tisuću problema, tisuću je i stvari koje se mogu zamjeriti vlasti, ali to ne znači kako bi zbog toga trebali podržati svaki prosvjed. Fašizam u Hrvatskoj nije problem, ovo jučer bilo je čista ideologija, demagogija i zamjena teza.
Konačno, sama činjenica kako je u nekoj državi moguće organizirati prosvjed protiv fašizma, najbolji je dokaz kako u toj državi fašizma – nema.
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.