PIŠE: Ante JUKIĆ
Postoje u Hrvatskoj ljudi koji baš teško dišu u kolovozu. Nešto je, doduše, vjerojatno i do vrućine, no to je zanemariv problem u odnosu na onaj koji ih guši iznutra, koji ih izjeda. Treba ih razumjeti, velik je to šok za njih nakon nekoliko mjeseci idile i proslava svojih praznika. Sve nekako počinje s ‘1. majem’, koji se, onako usput, suptilno koristi za slanje ideoloških poruka.
Predigra je to i zagrijavanje za jedno od njihovih udarnih slavlja. Oni će reći kako je to ‘Oslobođenje Zagreba’, a mi ćemo dodati: „Da, oslobođenje od života i imovine“. Mnogo je onih koji bi štošta mogli reći o tom ‘oslobođenju’, no njih to ne dira. Njima nije neugodno takve događaje slaviti. Nisu se oni ustručavali slaviti ovu ‘pobjedu’ ni prije, ali otkad imaju svog čovjeka na čelu glavnog grada baš su se onako pošteno opustili. Ništa im ne može taj dan pokvarit. Za potpuno zadovoljstvo i savršen svibanj tu je i rođendan omiljenog im vođe i uzora. Mora se, naravno, i to primjereno obilježiti.
I tako, prođe svibanj, dođe lipanj, a s njime i njihov glavni praznik, slobodno možemo reći i blagdan. Znamo svi onu popularnu Božićnu pjesmu, o najljepšem dobu godine. E, što je većini u Hrvatskoj prosinac, njima je lipanj. Cijeli mjesec žive u iščekivanju, a sve kulminira 22. dana, kad se okupe u nekoj šumi i još jednom nas pouče o veličini i uzvišenosti svog pokreta. Za potpuno zadovoljstvo, sve to još samo treba netko financirati, a tu onda uskače država.
Velikodušna kakva je, prema svima, a pogotovo prema onima koji je ne vole, država se ne zadovoljava samo pokroviteljstvom, nego ovo ‘slavlje’ smatra toliko važnim za Hrvatsku, da dotični dan još uvijek ima status državnog praznika i neradnog dana. No, dobro, to je već tema za jedan poseban tekst, vratimo se mi našim slavljenicima.
Gdje smo ono stali, pomozite mi? E da, svibanj i lipanj prošli su u svečanom raspoloženju, eto nas u srpnju. Pravo ljeto je tu, nekih velikih proslava nema, no to ne znači da je baš sve zamrlo. Ustanak tu, ustanak tamo, sasvim dovoljno za još jednom podsjetiti puk tko je u Hrvatskoj pobjednik, a tko je poražen. Koji je režim uzvišen, a koji zločinački. Što to u Lijepoj našoj buja i što bi trebalo sasjeći. Naravno, sve opet uz pokroviteljstvo države i vlasti. Prava idila.
Međutim, ne može idila vječno trajati. Zagazili smo u kolovoz, a to znači da sve njihove frustracije i jadi izlaze na površinu. Baš nezgodan zna biti taj kalendar. Sinjska alka i Dan pobjede i inače ‘padaju’ jedno blizu drugog, no ove godine dogodilo se da baš idu dan za danom. Prvo u nedjelju središnja svečanost u Sinju, pa odmah sutradan sjećanje na Oluju. Previše je to, stvarno. Malo previše tradicije i domoljublja za njihov ukus.
Ali, znate kako ono ide u reklamama, ni to nije sve. Što bi vječni pesimisti rekli, nikad nije toliko loše, da ne može biti gore. Tu neizbježnu Alku i Oluju još nekako se može preživjeti, to se događa svake godine pa se možeš pripremiti, ali ove godine u kalendar su se nakačila i dva izvanredna događaja. Dva koncerta. A na njima sve gorjelo od mladosti, zastava i nacionalnog naboja. I kako sad to preživjeti? Pa još ako na sve to dodamo vrućinu, jasno je zašto im je teško bilo doći do daha posljednjih dana, zašto ih je gušilo.
Da se njih pita, oni bi najradije prespavali početak kolovoza. Zakopali bi se negdje, da ne moraju ništa ni vidjeti, ni čuti. Međutim, tko bi onda dežurao na svim ovim događajima, tko bi ocjenjivao majice, bilježio pozdrave, tražio muhu od koje će onda, u suradnji s nekim medijima, napraviti slona? Tko bi alarmirao pučku pravobraniteljicu i sve ostale institucije, koje, doduše, i ne treba baš previše nagovarati? Tko bi ukazao na tisuće mladih koji raspiruju mržnju? Neugodna je to situacija, moraš biti na mjestu na kojem bi zadnjem želio biti. Iako, ako netko ima iskustva s tim, imaju oni. Pa oni žive u Hrvatskoj, samostalnoj i neovisnoj.
Ma ne bojim se ja za njih. Istina, malo im je teško za ovakvih dana, ali ni to ne traje vječno. Što je to u usporedbi s većim dijelom godine, kad sasvim mirno i spokojno žive u nevoljenoj državi? Evo, najkritičniji dio godine je prošao i već se lakše diše. Još nekako treba preživjeti Veliku Gospu i život se vraća u normalu.