PIŠE: Ante JUKIĆ
Teško je nešto novo reći o Mladenu Bartoloviću, pogotovo nama Vinkovčanima, koji smo se s njim svakodnevno susretali i sve vidjeli iz prve ruke. Doprinos na terenu je egzaktan, tu je sve jasno, a o onome izvan njega najbolje svjedočiti mogu njegova obitelj i prijatelji. Ja nisam jedan od njih, pa ću zato pokušati dati pogled na Bartola iz jedne druge perspektive. Objektivne, barem koliko je to u ovoj situaciji moguće.
Da bi igrali u Dinamu i(li) Hajduku, morate imati igračku kvalitetu, oko toga nema spora. Mladen je jedan od rijetkih koji je igrao u oba kluba, što ga već čini posebnim. A činjenica da je, uz plavi i bijeli, nosio i dres najvećeg hrvatskog kluba svrstava ga u red istinskih HNL ikona. To je bio Mladen Bartolović, igrač.
Sad ono što je meni još fascinantnije. Znamo kakve su tenzije između Maksimira i Poljuda, kako prolaze igrači koji jednu svlačionicu zamijene drugom. Bilo direktnom linijom, bilo okolnim putem, uz poneko presjedanje. Uglavnom se morate pomiriti s činjenicom kako ćete (barem) s jedne strane Svetog Roka izgubiti simpatije, a često ćete se s mrkim pogledima i ružnim riječima susretati i u Zagrebu i u Splitu.
Bartol nije bio jedan od takvih. Mogao je uzdignuta čela prošetati ulicama oba grada, ni dinamovci ni hajdukovci nisu mu zamjerali što je igrao u dresu najvećeg rivala. Kao što mu zbog tih zagrebačkih i splitskih epizoda niti malo nije izblijedio status u Vinkovcima. Njegovim Vinkovcima.
I još nešto. Kao Hrvat je igrao za reprezentaciju BiH, države u kojoj je rođen. I takvi transferi znaju ponekad biti nezgodni i dočekani na ‘nož’ s obje strane granice, ali njemu ni to nije donijelo nikakve neugodnosti. Poštuju ga jednako i u njegovoj rodnoj državi, i u domovini. U Vinkovcima, Zagrebu, Splitu i Osijeku. To je bio Mladen Bartolović, čovjek.
Vjerojatno će u budućnosti stadionom pokraj Bosuta trčati i bolji nogometaš o njega, ali teško će itko zaživjeti u srcima Vinkovčana kao Bartol…