✍️ Ante JUKIĆ
Tragično je i žalosno ovo što se dogodilo u Drnišu, svaka riječ je suvišna. Pogotovo zato što ovo nije jedna od tragedija koje se jednostavno dogode, gdje ništa nisi mogao učiniti. Toliko ‘crvenih zastavica’, toliko upozorenja, toliko prilika spriječiti i – opet je netko zakazao. Tko, kako, neka utvrde oni kojima je to posao. Izgubljeni život ne može se vratiti, no mogu se spriječiti neki budući događaji.
Nažalost, po starom lošem hrvatskom običaju, nakon svake tragedije javljaju se oni koji na njoj žele jeftino profitirati. Politički, ideološki ili jednostavno kako bi privukli pozornost. To je valjda najniža razina na koju čovjek može pasti, parazitirati na mrtvima. Baš žalosno za gledati i slušati.
Pravosuđe je jedna od rak-rana današnje Hrvatske, toga smo svi svjesni. I puno je toga što bi trebalo popraviti. No, nismo mi najgori u svijetu po tom pitanju, niti se ovakve stvari događaju samo kod nas, kao što sugeriraju neki koji žele iskoristiti ovu situaciju za neke svoje ciljeve.
Posebno mi je gadljivo gledati neke političare, iz čijih bi nastupa čovjek zaključio kako nikakve veze s ovim nemaju i kako su i oni sami žrtve ovakvog sustava. A na političkoj sceni su već ‘sto godina’, što u oporbi, što na vlasti. Da, na vlasti, gospodine bivši ministre iz Splita, autore jednog od najjeftinijih političkih pamfleta na koji sam naišao ovih dana. Dotični sebe i svoje istomišljenike prikazao žrtvama ovog sustava, iako je i on osobno njegov kreator. Niti jedan iole istaknutiji političar nema pravo prozivati druge zbog ovog slučaja. Ubojica iz Drniša nije pao s Marsa. Tu je, među nama, bio godinama, njegova priča je poznata. Svi ti veliki političari i borci mogli su ukazivati i izložiti se kako bi ukazali na opasnost. No, to je malo nezgodno, jer tako ugrožavate svoju sigurnost. A i oduzima vrijeme onim temama kojim nas svakodnevno dave. Lakše je ovako zgražati se kad se sve, nažalost, dogodilo.
Može se primijeti kako je u posljednje vrijeme, kad god se dogodi neka tragedija, popularno napisati ‘svi smo krivi’. ‘Mi smo ga ubili’, ‘svi mi bismo se trebali stidjeti’… I zbog ovog ubojstva, ali i zbog situacije u Gazi, zbog gladnih u Africi, zbog nasukanog kita 5.000 kilometara daleko od Hrvatske. Populizam i patetizam u svom najgadljivijem izdanju. Nije to nikakvo prihvaćanje krivnje, nego građenje vlastitog imidža.
Nikad nisam volio to generaliziranje i nametanje kolektivne krivnje. Ne, nismo svi krivi. Ubojica ima svoje ime i prezime, krivnja je prvenstveno njegova. Potom možemo govoriti o onima koji nisu odgovorno radili svoj posao,, a to su također ljudi s imenom i prezimenom. Velika većina ljudi ove države nije uopće kriva za ovaj događaj, a pogotovo nije jednako kriva.
Ne volim ljude koji ne prihvaćaju odgovornost za svoje postupke i odbijaju priznati krivnju kad je očito da su upravo oni pogriješili, ali isto tako ne volim i kad netko sebe proglašava krivim za nešto s čime realno nema veze. Na nekoj simboličnoj razini to još ima smisla, no ovo inzistiranje na kolektivnoj krivnji kojem svjedočimo je pretjerano. Patetično, ali i podmuklo. Jer, ako malo bolje analizirate ta izjave, shvatit ćete kako to ‘svi mi’ ipak nije baš ‘svi mi’. Između redaka može se iščitati kako su krivi moji politički oponenti i njihovi sljedbenici, dok sam ja i moja vojska zapravo žrtve, borci protiv ovakvog sustava. Počne se s ubojstvom u Drnišu, a završi na standardnim temama i etiketiranju. Jadno i prozirno korištenja prerano ugašenog ljudskog života u političko-ideološke žrtve.
Osobno mogu biti kriv za milijun stvari, no za ovaj tragični događaj nisam, niti se tako osjećam. A nisam kriv ni za ubojstva u Gazi, niti za topljenje ledenjaka na Antarktici. I ne želim da se bilo tko ispričava u moje ime. A osjeća li se netko zaista krivim, ali zaista, a ne samo kako bi se prikazao kao veliki humanist i altruist, zna se što mu je činiti. Neka se javi u najbližu za to predviđenu ustanovu, preda iskaz i snosi odgovornost u punom smislu riječi.
Pa da vidimo tko se to osjeća iskreno krivim, a tko je patetičan i proračunat.
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.