PIŠE: Ante JUKIĆ
Baš su lijepi ovi Vinkovci. I ne, ne kažem to zato što su moji, nisam subjektivan. Da jesam, rekao bih kako su najljepši na svijetu, i uz to priložio stihove Dika, Štivića, Caneta, Pipeta, Shortyja i mnogih drugi. Ljudi su davno sve objasnili, nema se tu više što dodati. Ja ću samo reći:
„Možda i nisu najljepši grad na svijetu, ali ljepšeg sigurno nema.“
Ni mali, ni preveliki. Baš po mjeri. Imaju gotovo sve što jedan grad treba, ali nude i dovoljno mira za one koji vole nešto sporiji životni ritam. Dovoljno je prošetati samo pet minuta od centra, i već možeš pronaći okruženje nekog pitomog slavonskog sela. Iako se i mi znamo žaliti na gužve, one su zapravo beznačajne usporedimo li ih s nekim drugim gradovima. A vrijeme koje uštedimo obavljajući standardne svakodnevne poslove neprocjenjivo. Ako je vrijeme novac, kao što kažu, onda mi Vinkovčani svaki dan u džep pospremimo finu svotu.
Kvartovi su posebna priča. Svi dišu vinkovački, a opet svaki ima neki poseban štih, vlastitu priču. Kao mali gradovi unutar grada. Žive svoj život, ponosni na svoj kvart i njegove običaje, ali uvijek Vinkovčani. Kako se ono kaže, ne bih sad htio nabrajati, jer sigurno ću nekoga zaboraviti. Ja ću staviti Lapovce i prvi neboder na prvo mjesto, a vi poredajte ostale kako vam volja. Nekad, kad pričaš s neznancem, dovoljno je par riječi da prozbori, i odmah znaš odakle je. To volim, što nismo svi isti, to gradu daje dušu.
Volim i što ljeti možeš sjesti na bicikl, napraviti krug po Ružinoj i Krnjašu, najesti se duda dok ti na uši ne počne izlaziti. Onda produžiš na Banju, osvježiš se, sretneš i popričaš s prijateljem iz djetinjstva kojeg baš dugo nisi vidio. I sve to u papučama, Cijeli đir odradiš za sat-dva, to je privilegija koje često nismo ni svjesni. Dao bih sto, ne samo Amerika, nego i Njemački i Irski, za to jedno vinkovačko nedjeljno popodne u srpnju i kolovozu.
Da može bolje, može, uvijek može. Ali, može i lošije, a toga često nismo svjesni. Čovjek nekako uvijek radije žali zbog onoga što nema, umjesto da bude zahvalan na onome što ima. Svi mi prvo se moramo upitati, što možemo dati svom gradu, a ne što on može dati nama. I prestati kukati, praviti se žrtvama i uvijek tražiti nekog dežurnog krivca. Ili pogledavati u ljude koji bi, kao, trebali riješiti naše probleme. Čini mi se kako toga ima malo previše u posljednje vrijeme. S takvim stavom teško ćemo napredovati, što je prava šteta, jer potencijala imamo.
No, kao što sam rekao, ni sad nije loše, pogotovo ne tako kao što nam se ponekad servira. Potencira se nezadovoljstvo, dok se lijepe priče i pozitivne stvari guraju u stranu. A ima i njih itekako. Kao što je i pregršt stvari na koje mi Vinkovčani možemo biti ponosni.
Dani svečanosti i slavlja nisu vrijeme za teške teme i kritike, za to imamo preostala 364 dana u godini. Danas prije svega trebao biti sretni i ponosni što smo Vinkovčani. Ponosni na Kozarce, Šokčevića, Runjanina, Reljkovića, Kopača, Radauša, Cibaliju, Jeseni, odrezak i još mnogo toga drugog. Ali, prije svega, ponosni na svoj grad, na svoje Vinkovce. Imajmo to na umu, uvijek kad se osjećamo nesretno i nezadovoljno u svom gradu. Biti Vinkovčanin, to je privilegija.
Sretan nam svima Dan grada!