PIŠE: Ante JUKIĆ
Stvarno mi nisu jasni ljudi koji se čude ovim poskupljenjima. Stvarno, tko bi to očekivao? I to nakon svega što se u svijetu i kod nas dogodilo u protekle četiri godine? Recimo da je do 2020. godine sve bilo savršeno na globalnom ekonomskom, geopolitičkom i svim tim planovima koji se inače spominju. Nije, naravno, ali recimo da je bilo. E, onda smo prije četiri godine doživjeli teško zamislivu situaciju, prestanak svih aktivnosti i zamrzavanje gospodarstva u praktički cijelom svijetu. Ne jedan dan, ne jedan tjedan, nego nekoliko mjeseci. Gotovo ništa nije radilo, ali su se zato isplaćivale razne naknade. Odakle, iz čega? Nije bitno, ‘ko te pita?
Onda, taman kad smo malo došli k sebi od tog novonormalnog, započeo je ratni sukob u koji su uključene države koje hrane i griju pola Europe, a jedna od njih je i ponajveća svjetska sila. Kojoj su zbog toga uvedene sankcije i koja je praktički ekonomski izolirana. Dakle, samo u protekle četiri godine imamo globalni ekonomski kolaps i ratni sukob, nešto što cijeli svijet osjeti. A mi u Hrvatskoj imamo i još jedan dodatak, šećer na kraju. Kod nas je u jeku te ionako velike krize uveden Euro. I kad svemu tome pridodamo naše gospodarstvo i odnos uvoz-izvoz, pa u konačnosti i navike današnjeg čovjeka, koji je postao ovisan o kupovini, stvarno je logično zapitati se: „Otkud je to sad sve tako poskupjelo?“. Baš veliki misterij.
Ljudi kao da su zaboravili cijeli onu histeriju, mahnito kupovanje svega i svačega u strahu od nestašice. Kao da se ne sjećamo onih prognoza i patetičnih priča kako više ništa neće biti isto i kako će nam se životi iz korijena promijeniti. I u vrijeme tih katastrofalnih prognoza novac se dijelio na sve strane, kao da se ‘štampa’. Nije ni sad puno drugačije. Malo-malo nekakvi dodaci, naknade, poticaji, plaće rastu… Čak i ekonomskim stručnjacima jasno je kako je to neodrživo, kako je to balon koji jednom mora puknuti. Ili se barem isprazniti. Negdje prelomiti. A trenutno se lomi na cijenama.
Pitanje ja, naravno, što tu ‘mali’ čovjek može učiniti? Riješiti globalni problem sigurno ne može, može eventualno tek birati one koji bi na to mogli utjecati, iako je i to danas upitno. Ono što, ipak, svatko može je malo korigirati svoje navike i dati svoj doprinos borbi protiv ovog divljanja cijena. Ako mu, naravno, takve cijene smetaju. Jura Stublić kaže kako je ljubav zakon najjači od svih, ali ima jedan još jači. To je zakon tržišta, zakon ponude i potražnje. Dok god se nešto kupuje kao nespašeno, logično je da vlasnik cijene tog proizvoda neće spuštati. Ne bih ni ja na njegovom mjestu. Neke stvari jednostavno ne možemo bojkotirati, nešto ne može sami odraditi/napraviti/proizvesti/ ni uz najbolju volju, no ima puno toga bez čega se može. Ili što se barem može kupovati u manjim količinama. To će se onda sigurno odraziti na cijenama, jer zakon tržišta vrlo je jasan i ne može ga se prevariti.
Može li to današnji čovjek? Nisam pesimist, ali nisam ni slijep. Kad vidim što sve i koliko danas ljudi kupuju, koliko su postali komotni i lijeni napraviti čak i najjednostavnije stvari, teško je očekivati promjene. Ta jurnjava po trgovinama s kolicima bez nekakvog cilja, kupovanje samo da se kupuje, čak i nedjeljom. To je sve više postao način života. Iskreno, kad čujem kako se netko žali na cijenu kruha, dođe mi žao što nije još veća. Ej, govorimo o kruhu. Brašno, voda, germa i malo soli. Ukupno deset minuta posla, ako ne računamo ono što odradi pećnica. Ako nam je to teško, onda mi je potpuno u redu što je vekna sad već 10 kn.
Sjećam se kad je počela korona, onih scena i mahnitog kupovanja kvasca i WC papira. Baš je istodobno i smiješno i žalosno bilo, ali misliš, ‘ajde, ljudi se malo uplašili. Međutim, ovo sad već pomalo postaje dijagnoza. Ponovit ću još jednom. U protekle četiri godine imali smo i još uvijek imamo globalnu ekonomsku krizu, začinjenu s ratom koji sve više poprima razmjere svjetskog, uveli smo Euro, plaće rastu, dijele se novci šakom i kapom, malo toga proizvodimo, a kupujemo i što treba i što ne treba. I onda se čudom čudimo kako je sve poskupjelo?