PIŠE: Ante JUKIĆ
Ne razumijem ljude koji ne vole politiku, one kojima je odbojna pogotovo. Meni je politika baš super. Toliko toga možeš naučiti, svjedočiti izjavama koje će postati dio kulturne baštine. Predizborne kampanje su mi poseban događaj. Dužno poštovanje prosincu, ali za mene je ovo najljepše vrijeme godine. Pitate se, zašto toliko volim izbore?
Odgovor je, zapravo, vrlo jednostavan, krije se u samom imenu. Izbori, dakle, možeš izabrati. Pa, što ima ljepše od toga? Dok je nekima sve nametnuto i unaprijed određeno, mi imamo mogućnost uzeti s police ono što nam se sviđa. Iako bi možda i sami trebali malo više potegnuti, jednostavno možemo ‘upregnuti’ nekog drugog i prepustiti mu odgovornu, stresnu i tešku funkciju vođenja ove države/županije/grada. Ipak, ponekad ni prevelika mogućnost izbora nije dobra, jer se čovjek lako zbuni u cijeloj toj ponudi.
Upravo s tim problemom došao mi je jučer jedan dobar prijatelj iz primorskih krajeva, grada otprilike veličine Vinkovaca. I krene on meni tako pričati…
Zamisli, zatekao se neki dan u društvu koje je gorljivo branilo i podržavalo aktualnu gradsku vlast. Toliko, da sam imao osjećaj kako su svi oni članovi vladajuće stranke ili barem od nje imaju nekakve koristi. Pokušao sam im objasniti da stvari nisu baš toliko ružičaste i da tu ima koječega što se može dovesti u pitanje, ali doživio sam samo napade i prijeke poglede. U stilu, ‘ti si sigurno njihov’, ‘ne smijemo dozvoliti da oni dođu na vlast’, ‘oni ne vole Hrvatsku’. Uzalud sam im nabrajao razne koalicije, situacije u kojima nije bilo previše razlike između naših i njihovih, upozoravao da se plava često prelijeva u crvenu. Nikakve argumente i činjenice oni ne prihvaćaju. Svaki put bio bih sasječen u korijenu.
Dan poslije ponovno sam bio na jednom okupljanju, no ovog puta u potpuno drugačijem ambijentu. Ovi su toliko pljuvali po vladajućima, da sam morao otvoriti kišobran. Po njima, ti na vlasti su lopovi, kriminalci, uhljebi, neradnici, lažni domoljubi, nema što nisu. Uglavnom ne rade ništa, a ako i rade, onda je to za vlastitu korist ili skupljanje političkih poena. Za sve loše u gradu, krivi su oni, za sve dobro zaslužni su drugi. Oni su osobno i potjerali sve ove mlade koji su iselili. Tom društvu je vlast valjda kriva i kad pada kiša.
I sad sam ti ja zbunjen, prijatelju moj, ne znam što bih. Kao da postoje samo krajnosti, a ja bježim i od jedne i od druge. Dosta toga zamjeram vladajućima, ali ne želim biti čovjek koji će samo pljuvati i kojem je smisao života papagajski ponavljati već izlizane fraze i širiti apatiju i beznađe. S druge strane, nije mi problem ni pohvaliti dobre poteze i odluke vladajućih, ali daleko od toga da bih želio biti njihov apologet.
Da stvar bude još kompliciranija, prije svakih izbora odnekud izniknu ljudi i stranke za koje nikad nisam čuo, a nismo baš toliko veliki grad. A da ne spominjem mnoge ljude poznate u cijelom gradu, a koji nisu, barem formalno, dio svijeta politike. Pa kad se još oni ubace u priču, onda je to baš potpuna zavrzlama. Svi bi ih nekako htjeli iskoristiti, ali s oprezom, jer nikad ne znaš što će birači misliti o tome. E, da, ima tu još jedna stvar koja mi se često zna dogoditi. Imam i ja, kao i svi, osoba koje mi baš nisu drage, no kad vidim tko ih sve pljuje i kritizira, onda više ne znam što bih mislio. I o prvima, i o drugima. Ako nekoga ne volim, to ne znači da ću podržati svakoga tko pljuje po njemu. A može i ovako. Ako mi je netko drag, to ne znači kako mi je drag svatko tko ga podržava. Baš je teško biti pametan u takvoj situaciji, prijatelju moj. Možeš li mi pomoći, imaš kakav savjet za mene?
Eto, dragi čitatelji, tako vam je to bilo. Prijatelja sam strpljivo i pozorno saslušao, ali savjet mu nisam mogao dati, jer nemam nikakvih sličnih iskustava. Kod nas u Vinkovcima je situacija potpuno drugačija, mi takvih problema nemamo. Srećom…
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.