PIŠE: Vladimir Rubić
Bilo je to davne 1981 godine, kada se vinkovački Dinamo borio za ulazak u 1. jugo-ligu. Neka davna dobra vremena, kad je nogomet u pitanju. Na gradski stadion slijevale su se rijeke navijača, tribine su bile pune kao šipak. Tadašnja momčad bila je maestralna, zlatna je to generacija vinkovačkog nogometa koja je u posljednjoj utakmici sezone 1981/82. deklasirala zenički Čelik (5:0) i probila se tako u elitno nogometno društvo.
Prijelomna utakmica tijekom sezone, međutim, odigrana je u Subotici, protiv Spartaka. Toga dana inače vrsni domaći strijelci nisu mogli svladati nesavladivog vinkovačkog golmana Tomislava Radića. Branio je u stilu velikog Vladimira Beare. Završilo je 0:0, uz problematično suđenje Trebinjca Envera Marića.
S te utakmice sam izvještavao za Večernji list i Slobodnu Dalmaciju, a izvanredne Radićeve obrane do danas su ostale nezaboravne u mome sjećanju. I danas smatram kako sam ispravno postupio kada sam njegov nastup ocijenio najvišom mogućom ocjenom. Bio je besprijekoran, dao sam mu desetku!
Životni put tog danas živahnog mladog umirovljenika bio je posut trnjem, prepun uspona i padova. Kada je iz Hajduka stigao u Vinkovce na posudbu pojedinci ga nisu smatrali dobitnom kombinacijom. Međutim, upornost i predanost radu moraju donijeti i rezultate. I jesu.
Danas, isti taj nesvladivi golman i jedan od ključnih aktera spomenute zlatne generacije koju je predvodio nezaboravni Sulejman Halilović nakon sportske karijere nastavio je djelovati u gospodarstvu.
Vrijedno je naglasiti kako je prije uplovljavanja u gospodarske vode prošao i sve faze sportskog rada; bio je trener Cibalije, đakovačke Croatije, cerićke Mladosti (u 2. ligi), Kamena Ingrada, čiji je bio i sportski direktor, baš kao i Cibalijin. Imao je prigodu upoznati sve tegobe nedefinirane organizacije i financiranja hrvatskog sporta.
Shvativši da se jedino mukotrpnim trudom može osigurati budućnost obitelji, uhvatio se posla. Bavio se ugostiteljstvom, potom i prodajom voća i povrća, trajnom upornošću tražio je izlaz iz životnih poteškoća na koje je malo tko imun.
Svoju ljubav prema nogometu gaji i danas “haklajući” za svoj gušt triput tjedno mali nogomet. Ali, kao špic igrač, uživajući u golovima, jer su mu ostala u sjećanju golmanske slabe točke. Nogometno znanje prenosi i na najmilijeg unuka, malog zanesenjaka u nogomet. Krv nije voda.
Vidjevši da je uspješnost u sportu trenutno zadovoljstvo, Tomislav se okrenuo radu i proizvodnji. Najprije kao mali pekar, a potom uz zajedništvo s kompanijom Boso d.o.o. i idejom dobrog gospodarstvenika krenuo je u osvajanje europskog tržišta. Nastojeći u svoju momčad uvući oba sina, kao vodeće ljude u proizvodnji pekarskih proizvoda, kako ne bi ponovili greške odrastanja svog oca.
Trgovačko društvo PEKAR d.o.o. čiji je suvlasnik i dioničar Tomislav Radić u okviru grupacije BOSO d.o.o. najveći je proizvođač pekarskih proizvoda u RH. Sa 600 uposlenika želi dalji napredak. Njegov je životni moto – pobjeda u svim segmentima života i rada. Tako nakon sportske karijere i u proizvodnji pekarskih proizvoda.
Proizvodnja nije statična, širi se i dalje. Nova lokacija – Slavonski Brod. Ondje će biti najmodernija tvornica kruha u RH. Ulaganje? Oko 30 milijuna eura.
Inače, mnogi igrači te slavne generacije vinkovačkog nogometa teškom mukom preživljavaju, jer im je slava i dio novca bio nedostatan za cjelokupni životni vijek. Naš sugovornik – shvativši da se život živi samo mukotrpnim radom (koji donosi uspjeh) – i poslije nogometne karijere opredijelio se za RAD.
Danas umirovljeni golman i djelatnik, nema mira. I dalje radi, savjetuje, smišlja nove poslovne priče. Sve kako bi ostavio što jači pečat svom životopisu.