PIŠE: Ante JUKIĆ
Nakon kiše, dolazi sunce. Nekad prije, nekad kasnije, ali naposljetku uvijek dođe. Ponekad čak i dok kiša još uvijek pada, i tad možemo svjedočiti jednom prirodnom fenomenu. Oduvijek sam bio fasciniran dugom. Kako je moguće da nešto naizgled bezbojno, zapravo sadrži toliki spektar boja? I to uvijek istih, uvijek istim redom. Nije mi to nikako bilo jasno dok sam bio dijete, a pogotovo nije sad kad sam odrastao.
Istoimeno Šimunovićevo djelo jedna mi je od najdražih osnovnoškolskih lektira. Trčiš prema njoj, ali nikako proći ispod nje. Tad mi se čak i onaj mit o djevojčici koja postaje dječak činio simpatičnim. Danas, danas mi knedla u grlu zastane na spomen duge i njezinih boja. Tko je onda mogao misliti da to jednom neće biti samo mit i simpatična priča. Bio je to navještaj onoga što će nam ‘napredak’ donijeti. Djevojčice koje postaju dječaci. I obratno. Pitam se, što bi gospon Dinko rekao na ovo danas? Je li ova današnja Duga ona o kojoj je on pisao?
Svačega se danas nakupilo pod tim duginim bojama. Što neprirodnije i dekadentnije, to bolje. Neću u ovom tekstu o tome, nego ću samo izraziti nezadovoljstvo zbog toga što je određena skupina ljudi privatizirala jedan prirodni fenomen. Nešto što pripada svima, a ne samo njima. I ja volim dugu i njezine boje, ali danas očito više nemam pravo na to.
Dugu smo odavno izgubili, no čini se kako to nije kraj. Evo, sad su privatizirali i jednu popularnu društvenu igru. Pazite, samo oni imaju pravo koristiti taj naziv. Daš im prst, a oni uzmu cijelu ruku. To je valjda taj Domino efekt. Kad jednom krene, teško se zaustavlja. Baš razmišljam, kad su već zapeli za te društvene igre, mogli su uzeti Monopol. To mi nekako više pristaje uz njih. A umjesto duginih, možda bi prikladnije bile teške boje. Ili šarena laža.
Dakle, vratite nam dugu!