PIŠE: Ante JUKIĆ
Mnogo mi se prijatelja i poznanika obratilo ovih dana, svi s istim pitanjem. Na nekakvoj Budnici je navodno objavljen tekst koji poziva na zabranu tamburice, potpisan mojim imenom i prezimenom, pa ih zanima jesam li to ja. Oni koji me dobro poznaju, kažu, uvjereni su da ja ne bih napisao takvo što, dok su oni koji me u dušu poznaju uvjereni kako bih baš ja napisao takvo što.
Da ne odgovaram sad svima pojedinačno, reći ću ovako javno. Ne, nisam ja to napisao, ja se uopće ne bavim novinarstvom. Nemam kapacitet za to. To je, očito, neki imenjak mi i prezimenjak. Vinkovci, doduše, jesu mali grad, ali sigurno nas postoji barem nekoliko s ovim imenom i prezimenom.
Inače ne pratim internat i te moderne tehnologije, no, znatiželjan kakav već jesam, prekršio sam neka životna načela i nakratko uplovio u te vode. Morao sam jednostavno pročitati tekst koji je, kako mi prijatelj reče, dignuo toliko buke. I upalim ja tako taj explorer, nađem spomenutu Bujicu i bacim se na čitanje.
Dojmovi? Istina, naslov (”Zabranite tamburicu!”) je možda malo škakljiv, ali tu zaista ne vidim nikakvo vrijeđanje tamburaške glazbe. Iako u nekim pjesmama stvarno ima stihova koji odskaču od svjetonazora onih koji se diče tamburicom, to, po meni, uopće nije bit ovog teksta, niti autor smatra da zbog toga treba zabraniti tamburicu. U mojim očima ovo izgleda kao obična zafrkancija i sarkazam, malo opuštanje uoči Vinkovačkih jeseni.
Pa tko može ozbiljno zamjerati prozivanje Škore zato što maltretira ženu i budi pijetle? Prozivanje Gazda što su odabrali takvo ime ili Jasne Zlokić zato što je skitnica? Omalovažavanje Olivera i Miše? Zar je netko to stvarno shvatio ozbiljno?
Po meni, taj moj imenjak i prezimenjak, ne da nema ništa protiv tamburaške glazbe, nego ju, dapače, jako voli. Pa čovjek zna napamet sve stihove, netko tko zazire od tamburice sigurno ne bi bio toliko upućen. Ne znam, meni ovo djeluje kao zafrkancija, i to na vlastiti račun.
Nisam psihijatar pa da mogu prodrijeti u autorovu glavu, ali bih rekao da se radi o ponosnom Slavoncu koji drži do tradicije i ima nekih poveznica s Dalmacijom, pa je malo ubacio i njihovog štiha. Baš bih volio vidjeti njegovu, kako se to kaže, plejlistu, siguran sam da tamo dominiraju tamburice i dalmatinska glazba.
Kažem još jednom, taj autor možda i jest glup, možda i nema baš nekakav smisao za humor, ali namjera mu sigurno nije bila blatiti slavonsku tradiciju, pogotovo ne u predvečerje Vinkovačkih jeseni. No, kao što sam već rekao, to je samo moje mišljenje. Čovjeka ne poznajem, možda je istina potpuno drugačija.
No, dosta sad o mom imenjaku i prezimenjaku i njegovom smislu za humor, i ovako je dobio previše pažnje. Pozabavimo se mi važnijim stvarima…
Dakle, što ćemo s Parnim valjkom? Da me netko ne bi krivo shvatio, nemam ništa protiv spomenutog benda, baš naprotiv. Uvijek sam gajio simpatije prema Parnom valjku, najviše vjerojatno zbog Akija s kojim sam se imao prilike i družiti. Baš je pravi čovjek bio, uvijek se javio, uvijek pozdravio, bio, kako se kaže, jedan od nas.
Međutim, to je i prvi problem koji imam zbog nastupa ovog benda na Vinkovačkim jesenima. Bez Akija to jednostavno nije to, to nije Parni valjak koji nam se urezao u sjećanje. Zašto dovoditi ljude u zabludu? Moglo se radije pozvati, recimo, Prljavo kazalište, oni još uvijek nastupaju u svom izvornom sastavu.
Druga stvar koja me kopka po pitanju Parnog valjka je njihov najveći hit. Ima li smisla da na Vinkovačkim jesenima nastupa netko tko kaže kako jesen u njemu tuguje’? Netko tko sanja čemprese i čije ceste ne vode nikuda? Na tu jednu pjesmu još bi se mogli i zažmiriti, ali nije ona jedina. U jednoj drugoj Valjak poručuje kako jesen preskače, šaljući poruku da im je od svih godišnjih doba jesen najmrža. Ljudi očito imaju nešto protiv jeseni, pa je, po meni, njihov nastup na ovoj manifestaciji potpuno promašen.
I ne samo njihov. Što na događaju koji slavi izvornu slavonsku kulturu i tradiciju rade Vatra, Ivo Amulić pa i taj famozni Dalmatino. Lijepe su pjesme tog Dalmatina, to nije sporno, ali sve su, ruku na srce, na istu šprancu. Malo mora, malo jubavi i stalno tako. I opet nikakve veze sa Slavonijom. Znate kad će, recimo, Bosutski bećari pjevati na zatvaranju Splitskog ljeta ili Festivala klapa u Omišu? Nikad, pa ni tad. A mi Slavonci, eto, uvijek moramo biti širokogrudni, pa naivno sve puštamo u svoj šor.
Ma, da je samo glazba u pitanju. Kad pogledam što se sve nudi na Vinkovačkim jesenima, tuga me prođe. Svi ti štandovi, lokali i restorani… Kobasicu, čvarke, šunku, kulen i seku mu zamijenili su pizza, ćevapi, hamburgeri i sve vrste bureka. Pokraj vinkovačkog, nude se bečki i zagrebački odrezak. Sve je manje salenjaka, čvarnjača, breskvica i makovnjača, a sve više krempita, dobošica i mađarica. A ti nam Mađari toliko boli kroz povijest nanijeli.
Umjesto mlijeka, rakije i vina, piju se Cole i kojekakva piva. Čak i Osječko. Toliko smo skrenuli od tradicionalnog i izvornog, da više ni poderane gaće ne mažemo našim domaćim pekmezom od šljiva i Eurokremom, nego nudimo Nutellu. I to ne onu pravu visokokvalitetnu, nego ovu lošiju, prilagođenu našem tržištu. Kao da se stidimo svojega, tuđe nam je uvijek nekako draže i slađe.
I djecu smo odvukli od pravih sadržaja. Umjesto da im ponudimo skakanje u vreći, bacanje potkova, graničar, kamena s ramena, kandžijanje ili povlačenje konopa, mi smo im dovukli lunapark. Umjesto ušećerene jabuke, šećerne vune, ciglice ili medenjaka, radije ćemo im kupiti neko jeftino japansko plastično smeće. Odjeću koja sve više istiskuje našu izvornu nošnju neću ni spominjati. A i ti auti, ma mogu imati koliko god hoće konjskih snaga, ali nikad neće moći zamijeniti zapregu. To je ono što mene boli, to je ono što me tišti.
Gdje su nestale naše izvorne Jeseni, u što smo pretvorili ovu manifestaciju? O tome nitko ne govori, o tome se šuti. Takvi smo, valjda, mi ljudi. Uhvatili se nekakvog banalnog teksta i priglupog autora na nekakvom opskurnom portalu za koji nitko nikad nije čuo, dok na prave probleme ne obraćamo pažnju.